Jonathan predstavlja lika koji posjeduje osobine vas šestorice. Kojih bi to šest osobina bilo?

Kojih bi to šest osobina bilo? Pa iskreno, ni ne znam više. To su neke karakterne osobine kojima smo se smijali. Recimo, sitničavost je jedna od tih osobina. Znaš kad se nađeš u nekoj situaciji i gledaš na ljude onako sitničavo, na neki plitki način. Ne znam, svakom se to desi u životu. Uglavnom je ta osoba bila socijalno neprilagođena, a s druge strane draga. Sve je zapravo krenulo s tim da smo se smijali Zirinom frendu koji se našao u nekoliko situacija, na primjer, poštar mu zvoni na vrata i on treba platit' neki račun, a nema para i kaže mu da mame nema doma, a imao je četrdeset, brkove i bio je proćelav. Kad je zatvorio vrata zapitao se: ,,Jebote, koji sam ja sad kurac rekao, šta ovaj tip sad misli o meni?''. I ta pjesma Mama I'm Ready je bila dosta smiješna, pa smo se zajebavali da je to taj isti tip koji s četrdeset živi s mamom i s wc-a se dere ,,Mama, gotov sam!'', ali dubokim glasom. Nisu to neke konkretne osobine, mislim, mi smo pričali da su to naše osobine, ali su to zapravo neke crtice iz života kojima smo se mi smijali, ali smo zapravo i mi bili u takvim situacijama, i živjeli s roditeljima do kasnih tridesetih, i te stvari, samo ne tako ekstremno, ovo je možda malo iskarikirano u cijeloj toj priči. Al' zapravo, Jonathan predstavlja slobodu i unity, nekakvo jedinstvo i zajedništvo. Ima i cijela priča oko Galeba Jonathana. Zoranova mama, koja je, by the way, meni bila profesorica iz Hrvatskog u srednjoj školi, obožavala je Galeba Jonathana, i onda kad se nije mogla sjetiti imena zvala nas je Jonathan. Zapravo se dosta toga poklopilo da nam se svima svidjelo to ime zbog toga što predstavlja i načina na koji smo došli do toga. Nemam konkretne osobine, jer je na kraju najteže govoriti o svojim i tuđim karakternim osobinama, barem meni. (smijeh) Puno je tih segmenata i teško je to reći, ali bio je taj jedan moment u kojem smo nas petorica, u gradu u kojem smo se znali već od prije, i viđali se, neki su već i svirali skupa, i imali smo taj moment zaljubljivanja i neke svoje spoznaje oko produbljivanja svojeg glazbenog izričaja. Bili smo puni energije i adrenalina oko svega toga i – to nam predstavlja Jonathan! Ime koje predstavlja to što smo mi u tom trenutku proizvodili i što smo jedni drugima davali u tom trenutku, energetski i inspirativno. To je to u kratkim crtama. 

To je nekakav sukus svega toga šta smo mi u tom trenutku bili i kako smo mi iz svih tih drugih bendova i glazbenih žanrova došli, imali smo zajedno taj jedan moment u kojem je svatko bio slobodan izraziti se kako je htio. Imali smo full dosta dobru sinergiju oko toga i oko poštivanja tuđih mišljenja i uvažavanja.

Od samih vas početaka prate veliki uspjesi i mahom pozitivne kritike. Može li se izvođač toga zasititi ili je to uvijek dodatna motivacija i pokretač stvari?

Pa je, to je uvijek motivacija. U životu sve ide u nekakvim ciklusima, u nekom ti trenutku dođe da ti to zapravo ništa više ne znači jer zapravo počneš spoznavat' neke druge aspekte i poimanje glazbe na jedan drugi način, da te zapravo ne zanima šta svijet misli, nego kako se ti osjećaš oko svega. Al' na kraju krajeva, ljudi smo, društvena smo bića i volimo kad nas netko pohvali za nešto što smo napravili i u što smo uložili nekakav trud. Tako da, naravno da je to uvijek nekakav pokretač za dalje, kad ljudi kažu ,,Super je to što radiš!''. (smijeh)

Primijetila sam da većinom spominjete kako su ljudi kritizirali način na koji ste se medijski probili i da su vas smatrali ,,umjetnim proizvodom''. Što misliš, što ih je uopće navelo na takvo mišljenje i zašto?

A to smo već sto puta prokomentirali. Navelo ih je to što živimo u svijetu u kojem su mediji prenapuhani i zapravo bezvrijedni. Neću reć' svi mediji, ali jednostavno to je takav svijet u kojem je prenapučenost informacijama i jako puno lošeg novinarstva, i PR je dosegao jednu razinu i ne znam jel može dalje ić' od toga. I kad prezentiraš bilo kome na takav način kako smo mi izletili, ,,k'o iz paštete'', prvi moment je da ti je to odvratno. Pogotovo nekome tko kritički promišlja i odmah ima onaj stav. I ja bih, da nisam bio u situaciji u kojoj sam bio, ono, treba ti vremena da to prožvačeš i da ti se taj netko dokaže jer kad prvi put to vidiš izgleda k'o i sva ta ostala sranja koja se na taj način prezentiraju. Ionako te svaki dan maltretiraju s raznoraznim proizvodima i stalno se nešto reklamira i želi postaviti ispred ovog drugoga i… I to je jednostavno jedna normalna reakcija. Jer, s druge strane, ljudi koji nisu na taj način reagirali, možda su na drugi način saznali za nas – možda im je netko rekao i slično. Ali, svima ostalima koji su to doživjeli kroz medije, to je jednostavno odbojno.

Zato naglašavate važnost koncerata i live nastupa. Koncertom ste u Sax!-u zatvorili To Love/To Hold ciklus. Kakav je osjećaj nastupati u zagrebačkom klubu nakon inozemne turneje i nakon toliko iskustva?

Pa super je uvijek! Nema tu razlike je li inozemstvo, je li tu, svaki koncert je iskustvo. I neki koncerti u Zagrebu donose i veće iskustvo nego koncerti u inozemstvu jer jednostavno svaki put kad izađeš na stage daješ sve od sebe i publika je takva kakva je tamo. To su sve neke nepredvidljive stvari. Jednostavno radiš to i uživaš u tome, u svakom momentu. Jednostavno je dobar osjećaj uvijek biti doma jer tu imaš, nazovimo to tako, najviše fanova, koji najviše toga znaju, koji ti zapravo vraćaju najviše energije. Vani je to sve puno teže, jer vani uvijek ti moraš davati više nego što ćeš primit' nazad od publike, ti njih moraš pokrenut' i punit' energijom, a doma se možeš opustit' i pustit' da i tebe publika napuni tim svojim što ti daju kad dođu na koncert, jer na neki način navijaju za tebe i uživaju u tome svemu. Vani zapravo nitko ne zna za tebe i uvijek moraš dati 150 posto od sebe, i više, da bi privukao pažnju te publike. Ista stvar što smo pričali o medijima, tako i s bendovima. Jednostavno ih ima previše, tržište je prezasićeno u svim zemljama svijeta. Možda jedino tamo negdje na Istoku nije, ali na Zapadu, Europa i Amerika, jednostavno je tako. I doma je jednostavno drugačije, taj feeling. Ne dogodi se tijekom koncerta da publika samo stoji i gleda i da ti zaplješće poslije koncerta, nego se i dogodi svašta i puno je lakše i ljepše svirati.

Imate li neke posebne ili neobične rituale prije koncerata? (smijeh)

(smijeh) Pa imamo taj neki smiješni, iako je sad već onako dosta glup, nemam pojma. Svi su dosta zabrijali u neki zdrav život. Toliko smo gotivili te cigarete, i toliko smo puno pušili da smo počeli veličat' to i cijeli taj čin, da je postalo malo disgusting. Na kraju je došlo do toga da prije odlaska na stage imamo taj ritual da stavimo onako ruke i da se zaderemo ,,Cigarete!''. (smijeh) To sad dosta smiješno zvuči, s obzirom na to da samo možda bubnjar i ja još pušimo cigarete, a ostala četiri člana uopće više ne.

(smijeh) E to sam baš htjela pitat', sjećam se da je Zoran na posljednjem koncertu rekao da ne puši više. Znači nisu posustali ni u izolaciji?

Nisu posustali, u izolaciji su i krenuli s tim. Bili su doma, ali su i odlazili u šumu, na trčanje i bavili se sportom. Jednostavno ih je to sve nekako poguralo da prestanu. 

To je zapravo full super. Mislim, to je sve kao bila zajebancija, ali i dalje naš ritual i naš pozdrav prije koncerta stoje. Te ,,Cigarete!'', i dalje poštujemo to. (smijeh)

Jonathan je jedan od najproduktivnijih bendova na našoj sceni. Što vas toliko inspirira?

To je ista ona stvar zašto ''Jonathan'', u startu se desila nekakva sloboda izražavanja. Mislim, sad se tu svašta desilo, mogu reći cijeli jedan životni ciklus, od početne strasti do ljubavi, mržnje i svačega je tu bilo. I dalje postoji neka sloboda u tome, i dalje to doživljavamo kao nešto neobavezno, a ponašamo se profesionalno jer se poklopilo da se našlo petero ljudi koji su užasno vrijedni, i imamo taj moment, ono kao ,,nemamo vremena'', da želimo isporučivati stvari jer nas zapravo to hrani. Da ne konzumiramo previše stvari, nego da ih stvaramo. I svi imamo taj neki karakter u sebi. Svi smo i odgojeni u društvu konzumerizma, ali poklopilo se da nas pet jednostavno imamo tu potrebu proizvoditi. I da nema Jonathana, svatko od nas bi nešto htio proizvoditi i raditi. Dolazimo možda i iz takvih nekih obitelji, okruženja… Nisam baš nikad ni razmišljao o tome, ali jednostavno vidim po ljudima da su takvi, a takav sam i ja. Postoji ta potreba da se nešto radi i da to stvara dobar osjećaj.

Dolazite iz Rijeke, ona je oduvijek bila umjetničko i rock žarište. Kako je to okruženje u kojemu ste odrastali utjecalo na vaše životne puteve? Jeste li se oduvijek htjeli baviti glazbom ili su postojale neke dileme u vezi s vašim zanimanjima?

Pa ne, ja nisam nikad ni razmišljao da ću se baviti glazbom. Slučajno sam počeo, uletio u to. Ali je bilo vrlo lako, ako te imalo zanimalo. Čim si krenuo u to, bilo je toliko bendova, zapravo si odmah uletio unutra. Bilo je toliko mjesta za svirat'. Postojao je taj Ri Rock, i čim si imao neke pjesme ili nešto odmah te netko povukao da negdje sviraš, da se nešto desi. Nije to bilo na nekoj visokoj razini, ali ja sam počeo k'o klinac. Neki su počeli i puno ranije od mene, ja sam u bendu počeo tek s dvadeset godina. Nikica je počeo svirat' ja mislim s trinaest, i Zira isto k'o klinac, i njegov je pokojni brat isto bio u bendu. Branko je svirao u Letu 3 s dvadeset godina, a počeo je, ja mislim, s osamnaest svirat', prije toga je imao i druge bendove, već u srednjoj školi. Tako je bilo, ako si se imalo zanimao za glazbu i ako si krenuo svirat', bilo je toliko puno bendova da si odmah uletio u scenu. I kad jednom uđeš, to je tako! (smijeh) Više ne izađeš van iz toga.

Znači niste osjećali neki pritisak sredine, jer se svi oko vas time bave, nego vas je to baš i potaknulo?

Pa da, to je tako bilo, jer ono, kad imaš gdje, kad imaš s kim, kad se to radi i kad se priča o tome, kad se jednostavno događaju stvari oko toga, to je super. Sad kad gledam neki klinci, netko nešto radi, a ne znaš dobro ni ljude pa nema ni tih frendova, a nije ni da imaš pet bendova pa da ćete lako organizirat' koncert di ćete zvat' vaše frendove. Jednostavno je to bilo sveprisutno i tako je grad disao tad i u vrijeme kad smo mi odrastali. Bio je dovoljan samo taj jedan impuls da uđeš u glazbu. Ja do dvadesete godine ni u jednom trenutku nisam razmišljao baš da ću se baviti glazbom, a slušao sam glazbu. Kupio sam gitaru s osamnaest, devetnaest godina da malo čeprkam po njoj jer sam prije kao klinac svirao i znao nešto malo. Godinu dana iza toga sam već imao bend. (smijeh) I svirao sam prvi koncert dvije godine iza toga. To je moje iskustvo. Znam i te priče kako je Rijeka bila velika luka i kako su ljudi dofuravali tu ploče dok su se stvari teško nabavljale i dok muzika nije bila toliko dostupna. I cijela ta rock scena koja je postojala i malo prije mene, i malo starije generacije, sad na primjer Let 3, Urban i bendovi koji su tad stasali i koji su i u njihovo vrijeme dobivali sve te inpute od tih ljudi i pomoraca koji su iz cijelog svijeta dofuravali novu mjuzu. Danas je to malo drugačije jer možeš biti bilo gdje i sve imaš na pladnju, cijeli je svijet povezan. Prije to nije bilo tako, a Rijeka je bila grad koji je bio povezaniji od drugih.

Većina se komentara na vašu muziku referira na to da je jako čudno što ovakav bend dolazi iz Hrvatske, nešto u stilu ,,svjetsko, a naše''. Misliš li da bi vaš glazbeni put izgledao bitno drugačije da se od početka gradio negdje vani?

Teško je to reći, ali uglavnom su nam svi sad kad smo bili u Americi govorili ,,Odite u Boston na tri mjeseca i bit ćete zvijezde. Jednostavno trebate odraditi te svirke i proći taj put kao i svi ostali, samo morate biti tu.''. Mi smo baš daleko zagrebali s tim menadžerima, bookerima i nekim poznanstvima. Ljudi su nam otvoreno rekli da ne znaju kako će prodati hrvatski bend u Londonu, da ne znaju šta da ispričaju ljudima, još uvijek nije vrijeme da prodaju to pod egzotiku, a uostalom, guraju svoje i to je to. Postoji uvijek taj patriotizam, tako da takva tržišta, pogotovo britanska, a da i ne govorim o Norvežanima i Šveđanima koji sve ulažu u svoje. Jebi ga, svaka država se 

brine o svojima. Guraju svoje i tko je jači taj tlači. (smijeh) Sve ide po tom principu, mi smo za njih neka malena zemljica na šupku Balkana i to je to, Treći svijet. Oni gledaju kako da nama nešto prodaju, a ne da kupuju od nas, na primjer kao Jonathan, da oni nešto kupuju pa prodaju dalje. Gledaju da dofuraju nekakav drugi bend ovdje i da uzmu naše pare za taj bend i za sebe. Ili naprave festival na primjer, gdje će nam opet uzet' pare. To su njihovi interesi, a ne da oni dođu ovdje i nas obogate. S druge strane, postoje super talenti pa nije ni to baš lako. Kao na primjer Mia Negovetić – ima još vremena, ali nije lako ni kad si takav super talent. Mi smo više kroz svoju priču i energiju, nismo mi toliko posebni. Po takve ljude, koji su baš posebni, će doći netko, odvest' ih za ruku i napravit' ih zvijezdama. I na kraj svijeta ako treba i ako vide novac u tome. Mi trebamo to raditi na malo drugačiji način, kao i 90 posto bendova, ali je to teško. Kad smo u Americi svirali na SXSW, upoznao sam dosta dobar bend iz Škotske, iz Glasgowa. Iza njih stoje svi ZAMP-ovi, glazbene unije i sve, koji su dali novce za to i koji ih u Americi guraju da se nešto desi s tim bendom. Oni se jednostavno drugačije brinu, bogatije su zemlje i drugačije gledaju na glazbu, to je ipak engleski jezik, njihov native jezik. Gledaju na to drugačije nego što neke hrvatske institucije gledaju da prodaju glazbu na engleskom u svijet, kao što smo mi na primjer. Da, naš bi put sigurno drugačije izgledao, ali teško je reći jer da smo negdje drugdje možda bismo bili samo jedni u moru nečega, a ovako smo isplivali jer smo malo drugačiji u ovome pa se to isto nekako uzdiglo. Ali i vani smo doživjeli samo pozitivne kritike od svih tih ljudi, samo što su nam govorili ,,ono, Hrvati ste i točka.''. Ali desit će se trenutak kad će se probit' to jer nema puno bendova u povijesti rock'n'rolla koji nisu recimo iz skandinavskih zemalja ili iz full ogromne zemlje koji su na taj način uspjeli. Francuzi imaju zvijezdu Zaz, al' ona pjeva na francuskom jeziku i to je opet prodavanje te francuske egzotike i na drugačiji način. Ali baš bend koji je svjetski, mislim ima ih sigurno, ali ih nema puno. Pogotovo iz balkanskih zemalja. Znaš kol'ka je Poljska zemlja, a nema ni jedan bend koji slušamo i na koji brijemo poput na primjer The Strokese, a puno je veća zemlja od Hrvatske. Tako svijet funkcionira i nije još došlo vrijeme za to. U jednom smo trenutku mislili da smo mi možda ti koji će probit' to.

Još ima vremena!

A ima da, ali vrijeme istječe pomalo.

Budući da u Hrvatskoj stvarno nema previše bendova koji su postigli uspjehe tolikih razmjera u inozemstvu, mislite li da će vam hrvatska scena postati (ako već nije) ''pretijesna'' ili ''prelaka'' za zadovoljiti?

Neće nikad, mi na svaku publiku gledamo isto i hrvatska je publika super. Meni je i dalje u Hrvatskoj najljepše, i što se tiče gostoprimstva i načina na koji se ljudi odnose prema koncertima. I bio sam svuda po svijetu i nekako mi je i dalje ovdje najljepše. Baš zato što smo malo zaostali za Zapadom. Zapad je sve sterilniji i sterilniji. Ne želim ni ulaziti u to koliko je sterilno i kao na traci. I dalje mi je ovdje super i najbolje. Neće postat' tijesno, naučili smo se ovako raditi i prestali smo sanjarit' o tome da će glazba biti prioritet broj 1 u životu i da će se živjeti od toga. Sad malo sporije radimo, sve se malo usporilo. Ali i dalje uspijevamo, našli smo novi modus operandi i način na koji će to sve funkcionirati. Imamo svoj mali studio, pomalo radimo nove pjesme i vidjet ćemo šta će se desiti dalje. Više ne idemo glavom kroz zid uživljeni da ćemo bit' rock zvijezde i da ćemo živjeti samo od toga i pustiti sve ostalo. Na neki način je to full lijepo, jer glazba je na kraju prioritet, a sve ostalo je sekundarna stvar koja se možda desi, a možda ne.

Uspijevate li ono čime se inače bavite u životu povezati s radom u bendu i na neki način to pretočiti u glazbu?

Mislim da je sve što radiš u životu inspirativno i što se više družiš s ljudima, i što si više involviran u život, a ne izoliran, dobiješ više inspiracije. Uvijek sam čitao u intervjuima kako bendovi koji žive na turnejama previše vremena izgube inspiraciju i uvijek govore kako se treba vratiti malo doma i vratiti se u normalan život jer jednostavno žive u tom nekom balonu u kojem sjedneš u autobus ili avion, ideš na nekakav koncert, namjestiš ta pojačala, napraviš tonsku probu, imaš večeru, vratiš se nazad, piješ, drogiraš se, nemam pojma šta radiš i samo si u tom balonu neke zabave. Ljudi te tapšaju, sve je super, ali jednostavno nema onog drivea koji te vuče da nešto želiš napraviti, reći, da te nešto zanima, da želiš nešto kritizirat', pohvalit' jer živiš u balonu i tebi je strava. Ti stalno ležiš na nekom kauču, malo tamo sviraš i jedino što te veže za život je što sjediš u autobusu, avionu ili autu i čitaš nekakve vijesti ili nešto. Mislim da je bilo koji posao ili život inspirativan za nove pjesme i da te gura naprijed, da imaš želju i dalje za nešto postići, napraviti, reći.

Kako su vaša iskustva u bendovima u kojima ste prije svirali utjecala na Jonathan?

Svatko je iz svog benda donio nešto. Ono što sam prije pričao, ''nećemo stić''. To i Mrle iz Leta 3 cijeli život govori. Branko je s njima svirao dvadeset godina i uvijek je bila spika ''nećemo stić'', treba radit', nemamo vremena, 

život je prekratak. Svatko je donio nešto sa sobom iz nekog benda. Nikica i ja smo iz nekog punk miljea, mi smo donijeli to, neku grezost u bend. Zira je pak svašta, od grungea do hip-hopa, i s tim tekstovima. Tomo je došao iz Mandrila. Svatko je imao nekakva svoja iskustva. Na kraju i Hrvoje, koji je došao iz Quasarra, on je uvijek radio više studijski, kao što i mi sad radimo. To je neki novi moment koji imamo u bendu u kojemu je zapravo Hrvoje nekakav tip koji to sve poluhendla jer cijeli život ima iskustva u snimanju pjesama od doma jer se nije stizalo. Sad netko snimi neku traku pa pošalje, pa ovaj drugi nešto napravi, ne moraju biti svi na probi kao što smo mi prije bili uvijek, ono znoj, pravi rockerski, pa jammamo i od toga nastane pjesma. Imamo neku ideju, netko napravi neki beat, to se snimi, pa netko snimi gitaru pa se malo vokali rade jer jednostavno nemamo vremena za stalno biti na probi. Tako se može raditi i kad su samo dvojica ili trojica, ili čak jedan. Svatko je donio nekakvo svoje iskustvo i kad se to sve zajedno posložilo, došao je bend Jonathan.

Imate li vođu benda ili o svemu odlučujete demokratski?

Demokratski, da. Nemamo vođu jer je upravo tako i nastao bend. Sasvim slučajno se desilo i nitko nije to ni očekivao, ni znao, ni imao ideju. Došlo je od gluposti, kad smo bez veze krenuli nešto svirat' zbog jednog koncerta na kojemu smo Tomo i ja uletili na gitari, sa Zoranom i Brankom koji su ’96., još davno imali svoj bend, i bio je nekakav reunion tog benda. Odsvirali smo jedan koncert i bilo nam je fora. Zoran nije dvadeset godina bio na stageu od te ’96. i bilo mu je super što je krenuo opet u muziku i rekao je da bi htio da se nađemo, da popijemo pivu pa bi mogli i nešto odsvirati jer je bilo super na tom koncertu. Krenuli smo svirati i odmah smo krenuli ovako kao sada, na glavu, odmah raditi svoje pjesme. U jednoj smo probi već napravili neke dvije pjesme koje su nam fora zvučale. Skužili smo da se tu nešto događa, što se nikad nije nikome desilo na taj način. Imao sam i bend u kojem sam ja bio autor i u kojem sam ja radio sam pjesme, pa sam poslije svirao u Pasima gdje je sve bilo gotovo i gdje je Garcia radio sve pjesme, i gitarist i bubnjar kasnije, Dodo je pisao sve pjesme i uvijek je tako sve funkcioniralo. Uglavnom sam svirao i davao neke svoje ideje nakon što je već pjesma bila, recimo, gotova. Na taj je način i Branko svirao u Letu 3, tamo su Mrle i Prlja radili svoje pjesme u kojima je on svirao šta mu se reklo na bubnjevima i tu i tamo davao svoje ideje. Ali ovdje je skroz nešto drugačije, što nisam nikad osjetio tako u životu. Vjerujem da još ima ljudi koji tako rade, ali nama je svima bilo novo. Prvi su put u životu svi imali jednaka prava, jer je prije uvijek netko bio ,,glavni'' i netko ,,manje glavni''. Mi smo uletili bez vođe i bez ideje, gdje su svi bili ,,jednako glavni''. Tko je vjerovao više u svoju ideju, bio je glasniji i taj je pobijedio na kraju.

Što vam je glavna nit vodilja u karijeri i u kreativnom procesu? Imate li neki konkretan cilj ili ''san'' koji biste htjeli ostvariti?

Pa ne znam, nemamo nit vodilju. Ne znam što bih ti rekao koja je nit vodilja. Mislim da u kreativnosti leži jako velik postotak čovjekove sreće i zadovoljstva, u bilo kojem pogledu – bila to glazba ili bilo koji drugi način izražavanja. Jesi li sretan s tim što si zazidao zid doma sam ili si sretan što si sam naučio kako se mijenja kotač na autu ili izradio nešto. Muzika pogotovo, taj vid izražavanja i kreiranja jednostavno pruža veliko zadovoljstvo i mislim da je to nit vodilja. Meni je to jednostavno muzika i mislim da ću se do kraja života baviti njome na ovaj ili na onaj način, jer me jednostavno održava mladim u glavi. Ne dozvoljava starenje.

Vi izdajete albume k'o ludi, a dva ste albuma spojili u jedan ciklus. Rekli ste da su pjesme za oba albuma nastale u isto vrijeme, ali nisu sve ušle u prvi izbor za To Love album. Što je tomu presudilo?

Pa jednostavno je bilo previše pjesama, preveliki zalogaj. I to što smo napravili dva ovakva albuma je bio veliki zalogaj u tom trenutku i full smo se izmučili oko toga jer je snimanje albuma veliki proces. Pogotovo način na koji smo mi to napravili. Nije da nam je netko dao 200 hiljada dolara i rekao ,,Dečki, odite u studio, mjesec dana ne morate ništa raditi, samo snimajte i radite to i kad završite nam donesite snimku.''. I dalje to radimo usput, kao hobi, samo što smo od prvog dana posvećeni kao da nam je to stvar broj 1 u životu, to nam je mindset, ali to nije tako u realnom životu jer svi imamo i obitelji, uvijek smo imali poslove i pravo je čudo da smo ovdje danas gdje jesmo i da smo izgurali sve to skupa. Imali smo sto pjesama valjda tada. Trebali smo reducirati to sve i izvući samo najbolje, što je zapravo i super ispalo na kraju. Svemir nas voli, poklope nam se situacije, dođe nam inspiracija, padne s neba, sve se desi u nekom trenutku. Lijepo nam se to posložilo. I super je priča oko tih oprečnosti To Love or To Hold, to je nešto u čemu živimo danas i zapravo su ljudi oduvijek u tome živjeli. Taj To Hold je zapravo život s figom, koji možeš proživjeti i praviti se blesav na sve što se događa oko tebe jer je um spreman racionalizirat' sve i opravdati svaku stvar koju napraviš, ili je zatomit' i spremit' u neku ladicu i priživjeti kao robot cijeli život, ili na drugoj strani živjet' punim plućima i osjetit' život sa svim svojim lijepim i lošim stvarima. Linija manjeg otpora je To Hold, a ne To Love. To Love je i ono ružno što treba osjetiti ako želiš osjetiti ono lijepo, toplinu i ljubav.

Ajmo malo o američkoj turneji sad. (smijeh) Koje su bile vaše reakcije kada ste saznali da idete na američku turneju i kako su izgledale pripreme?

To je san, nešto što smo mislili da se neće nikada ostvariti u životu. Prije pet godina sam sanjario o tome, ali onako glupo sanjario, bez pokrića. Ali da mi je prije 10 godina to netko rekao, ja bih mu rekao ,,Ma daj ajde!'', jer je to bilo toliko nešto daleko, nisam tada mogao ni razmišljat' da bi se tako nešto moglo desit'. To je nama sve bilo ludo. Bili smo toliko uživljeni u to. Bilo je puno posla oko toga. Ima puno te logistike. Lucija je većinu toga napravila, naša menadžerica iz Punčki, iako sad slabije u zadnje vrijeme jer živi u Australiji. Ona je puno stvari tu odradila, ali smo i mi morali. Baš smo radili na tome da se to dogodi. Od slaganja turneje, do rentanja kombija, traženja smještaja, svih tih nekih stvari. Amerika drugačije funkcionira nego Europa. Tamo ne dobiješ na svakom koncertu po defaultu smještaj i hranu. Ima toliko bendova da su ljudi sretni što uopće dobiju priliku svirat' u nekom klubu. Bili smo uživljeni, mi idemo na američku turneju, pa tko to ide?! To ne ide nitko! Idemo mi tamo i razvalit ćemo! Baš jedno genijalno iskustvo, sad kad pričam o tome prisjećam se toga. Trebali smo ići opet, imali smo dogovorene koncerte, ali sad se dogodila ova korona i otkazani su festivali. Iako nismo baš bili na ,,ti'' s cijelom tom pričom jer smo se malo umorili. Dobro nam je došla korona da se malo odmorimo i da se vratimo onom primarnom, a to je snimanje pjesama. Inače toliko puno radiš te druge stvari, i na kraju te to smori. Glazba postane sekundarna stvar, a to se ne smije nikad desit'. Kad glazba počne patit', onda je sve ovo drugo bez veze.

Znači postoji velika razlika između koncerata u Americi i kod nas. Što vas je tamo najviše iznenadilo, a što biste po uzoru na njih promijenili kod nas?

Jedna stvar koja je predivna kod Amerike je njihovo njegovanje žive glazbe. New Orleans je ekstrem toga, ali je cijela Amerika zapravo jedan mali New Orleans. Oni će radije doći popiti pivo u klub u kojemu svira nekakva živa muzika, iako uopće neće gledati kao publika. I gazde koji drže te lokale će radije platiti nekom bendu da cijelu večer svira nekakve obrade, nego da svira neka muzika iz džuboksa. Njeguje se live svirka, pa makar bila loša, bolje je nego da svira samo nekakav cd. To je nešto što se kod nas nauštrb novaca ne radi. Lakše je prodavat' pive i pustit mjuzu s radija. Jako se puno svira live, svakakve vrste glazbe, od autorskih bendova do obrada. To mi je bilo baš lijepo.

Kroz vaše se albume može pratiti određeni razvoj i napredak, vide se promjene, ne stagnirate. Prvi vam je album bio više gitaristički, a u ostalima ste dodali i klavijature, back vokale, violine… Znači li to da će i novi materijali krenuti u novom smjeru?

Znači, da. Mi šaramo po svemu i ne bojimo se tih promjena i to je najveća ljepota u svemu. Sve što sam ispričao može se sažeti u ovome da ovaj bend nije žanrovski zaključan. Da sutra nekom dođe da se napravi dobra hip-hop pjesma i da Zira nešto odrepa, mi ćemo i to pustit' van pod Jonathan. Sad smo se počeli malo više elektronici okretati zato što radimo na taj studijski način pa postoji kompjuter, synthevi i dosta nam novih ideja padne na pamet, novih zvukova. Na taj način nismo više ograničeni jer kad sviramo na probi bude nam glupo mijenjati pjesmu u kompjuteru ako smo je napravili nas petero, s dvije gitare, basom i bubnjevima. Možeš tu i tamo nešto suptilno ubaciti, ali kad se radi ovako iz kompjutera, u startu je pjesma drugačija.

Nemate strah da ćete ''iznevjeriti'' svoje fanove koji vas već dugo prate?

Ma nećemo, mislim da će i oni znati to cijeniti. Dobra pjesma je dobra pjesma. Nadam se da ih nećemo tu iznevjeriti.

Izvođači često imaju potrebu promijeniti sredinu ili se povući u osamu kako bi stvarali. Jeste ikad razmišljali da pobjegnete negdje van da biste snimali album? Gdje biste otišli?

Jesmo, ali na kraju se prilagodiš životu i onome što ti život pruža u tom trenutku. Jedno je sanjarenje, a drugo je realnost. Držimo se nekako realnosti. Najviše smo se zajebavali da bi otišli u taj svoj studio u kojem smo se družili i znali smo cugat' i sve, pa smo čak razmišljali da odemo na godišnji. Zatvorimo se u studio i stavljamo fake slike da smo negdje jer smo otišli na godišnji, a zapravo cugamo i radimo mjuzu tjedan dana, da nam žene i obitelji misle da smo negdje, a mi imamo spremne te fotke, da se pravimo da smo otišli na neko putovanje, a zapravo budemo u ulici u centru grada, ali da ono nitko ne dolazi. Imamo hranu, cugu i sviramo. O tome smo sanjarili. (smijeh)

Jeste li tijekom izolacije uspjeli raditi na muzici? Kako je izolacija utjecala na vaše stvaralaštvo?

Većinu vremena smo se odmarali, ali svatko je doma nešto prčkao i iz toga je iznjedrilo to da smo našli jedan novi način funkcioniranja i da smo počeli tako studijski raditi. Tomo je naučio malo više oko snimanja, a svi smo doma počeli u tim programima nešto prčkati, snimati se i slali smo si te snimke pa ih dorađivali, nasnimavali i počeli smo tako funkcionirati.

Što ti je tijekom izolacije najviše nedostajalo, a što je dobro što je izolacija sa sobom donijela?

Meni iskreno ništa nije nedostajalo, bilo mi je najbolje na svijetu. Bio sam doma i odmarao se i bilo mi je super, stvarno mi ništa nije nedostajalo. Baš mi je bilo dobro što je svijet malo stao, čak sam razmišljao da je odvratno što svi pričaju o toj nekoj slobodi, a sloboda je kao što smo se vratili na ovo da svi okolo jurimo, bacamo smeće i konzumiramo stvari k'o budale i pičimo u tim autima i da se opet vratimo nazad u taj glupi džumbus u kojem živimo. Ovako je sve nekako bilo stalo, baš lijepo zastaneš na trenutak i skužiš u kakvom svijetu živimo i šta se zapravo događa, šta inače radimo i šta je za nas sloboda. Trčat' u Arena centar ili u Rijeci u ZTC kupit' hrpu majica iz H&M-a, jer je to strava i ja sam slobodan jer mogu to napravit'.

Bili ste razdvojeni, ali ste svejedno uspjeli raditi na novom materijalu. A jeste imali probu već?

Jesmo, jesmo, imamo probe. Taman će za pola sata doći ostali. Imamo probe, ali nas je život natjerao da nađemo novi način rada. Imamo mi neke godine već, prioriteti su se promijenili. Ne stiže se na probe, koliko god mi to htjeli. Želja je velika, a mogućnosti su male. Teško je sa šestero ljudi koji imaju obitelj i posao, da ih natjeraš sve u isto vrijeme. Kreativni rad nije nešto na što možeš ići k'o na nogomet, da dođeš na sat vremena i ideš kući. Tu je jednostavno puno vremena i druženja, razmišljanja o tome, dijeljenja informacija, interakcije i svega da se desi, pogotovo da napraviš neku pjesmu. Najlakše je vježbati probe za koncerte, to se može k'o na nogač. Zaletiš se, odradiš set za sat vremena i idemo kući. Sve ostalo traje. Uglavnom, našli smo novi modus operandi, da se radi više studijski. Sva sreća da smo uložili neke novce koje smo zaradili od benda da se napravi mali studio u kojem imamo sve što nam treba da pomalo snimamo i radimo pjesme.

Kakav je osjećaj biti na probi nakon izolacije?

Super je, iako je meni super došao odmor. Tek kad ovako to s nekim prokomentiram skužim koliko smo mi od 2013., otkad smo krenuli nešto raditi javno, koliko je tu puno albuma i svega. Jebi ga, vremena su se promijenila, i danas ljudi objavljuju singlove, a ovi koji izdaju albume rade to onako da se to štanca, da bi bio prisutan u medijima. Kad sam bio klinac, normalno je bilo da se čeka pet godina da neki bend izda neki album. A sad je ono, netko izda album, a sljedeće godine ,,bum!'', već moraš novi jer si već out, nitko više ne zna za tebe. Mi smo u tih sedam godina napravili jako puno albuma i masu koncerata, jako puno posla. Dođe uvijek do zasićenja i to, pa se moraš malo osvježiti za nove ideje i za nove stvari. Zapravo jedva čekam ovaj koncert u Šibeniku 21.6. što ćemo svirat' na Tvrđavi sv. Mihovila. Svirat ćemo s dosta bendova s kojima smo prijatelji i mislim da će to biti jedno super druženje i koncert. Ljudi su sad željni i gladni koncerata nakon karantene, tako da mislim da će biti super!

Jesi u izolaciji otkrio neku novu glazbu ili popratio ove online koncerte? Što slušaš u zadnje vrijeme?

Jesam, da, ja sam dosta počeo elektroniku slušati. Počeo sam i raditi to ovako, sam, zabavljati se doma, u tom programu u kojem sam počeo raditi muziku, pa sam počeo i malo elektroniku. Već prije sam dosta to počeo slušati, pa me zaintrigiralo. Floating Points mi je broj 1 što se muzike tiče, to je baš neka potpuno druga 

glazba od ovoga što radimo. Bio sam u svojoj izolaciji, radio sam glazbu više nego što sam je slušao. Izgubio sam taj ,,moment''. Slušam ploče u zadnje vrijeme, osposobio sam gramofon koji nisam dugo vremena koristio. Baš sam neki dan slušao Savages, Adore life i to mi je mega album koji imam na ploči i koji slušam. Pa zadnji album Foalsa, prvi album Algiersa, to sam malo preslušavao doma. U zadnje vrijeme smo postali prijatelji s Algiersima, gitarist Lee bio je u Americi na našem koncertu, i njih dosta slušam, oni su mi super bend. Ali hrvatsku glazbu iskreno nisam baš popratio. Mi smo bili out od ovih karantena koncerata, nije mi to bilo nešto što mene uveseljava, što me dira. J.R. August je super! Evo baš danas čitam, svi ga slušaju, nitko ne zna zašto. A stvarno je dobar, ja znam za njega i full mi je drago što se to desilo njemu jer zapravo nije da ga pratim, ali se sjećam da sam naletio na YouTubue-u, kad smo mi počeli svirati.
Zaboravio sam ime pjesme, i bio je neki supermegaspot popratni, uz tu pjesmu. Sjećam se da sam bio kao ,,Jebote, zašto ovo nitko ne zna u Hrvatskoj, zašto ovo nije nešto full popularno?!''. Odonda ga svako malo negdje vidim i kužim koliko se trudio i radio na tome, i ništa se nije događalo. Mislim, događalo se, on je radio svoju glazbu i sad je eksplodiralo to sve. To sam negdje tu i tamo popratio da postoji neki tip koji radi super mjuzu, al' nitko to, da ne kažem, ne jebe ni 5 posto. Jako mi je drago jer nije preko noći postao, nego znam da je na sceni već jako dugo vremena i da je baš posvetio život tome i drago mi je zbog njega, i da mu se to nekako isplatilo sad, da mu se vraća nazad. I stvarno mu je super muzika!

Što misliš kako će scena izgledati nakon korona krize i hoće li se ikada vratiti na ,,staro normalno''?

Ma hoće, mislim da će to brzo! Pogledaj šta se događa, zbog prosvjeda u Americi su svi zaboravili da je korona ikad i bila, došla su neka nova sranja. Bila je to ozbiljna stvar, ali i malo prenapuhana, i vratit će se, samo što će trebati malo vremena zbog mjera, država to određuje, Stožer priča svoje i država mora po tome funkcionirati i sad će biti malo teže ljudima, ali svi su gladni i željni toga. Ako se ne desi novi val na jesen, mislim da će se sve vratiti u normalu vrlo brzo. A naletio sam i na neke članke, i od ZAMP-a sam dobio mail da je prijavljeno 30 posto više autorskih djela nego prošle godine u ovo vrijeme. Tako je vjerojatno i u svijetu. To su baš enormne brojke, toliko se novih pjesama uploada na Spotify dnevno… Ali stvarno ne znam u kojem će smjeru to ići, teško je to prokomentirati ako nisi skroz u tome.

…ali si optimističan!

Optimističan sam jer je prošlo to neko moje vrijeme u kojem sam gledao nadobudno na to, kroz taj neki uspjeh. A glazba kao glazba, tu je. Korona je donijela to da su neki ljudi imali puno vremena za sebe, puno toga se nudilo besplatno. Ja sam pokupio puno toga besplatnoga u karanteni, puno toga se moglo, od nekih masterclasseva za produciranje mjuze u nekom programu, do besplatnih lekcija gitare, pjevanja, svašta nešto. Svatko kome je Internet dostupan i tko ima nekakav uređaj s kojeg može to sve popratit' je mogao nešto od toga naučiti. Vjerojatno će biti i hrpa šugave mjuze, ali će možda i neki talent koji prije nije imao priliku izletjeti van. Važno je samo da uživaš u tome što radiš, a bit će kako će bit', svijet ima svoj tok. (smijeh) Ne razmišljam previše na taj način di smo mi, kakva je konkurencija, kako će to poslovno izgledati, ne brinem se previše oko toga. Što sam stariji, sve više živim u svom balonu.

Početkom ste ove godine osvojili Rock&Off nagradu za Koncertnog izvođača godine, a na prošlogodišnjoj dodjeli nagradu za Pjesmu godine. Kako si se osjećao i što vama kao glazbenicima predstavljaju ovakve nagrade?

To je super! Pogotovo ova druga nagrada za Koncertnog izvođača godine, kao što si i rekla, to nam je bio taj dokaz da smo real thing nakon velike medijske pompe kad su ljudi mislili da smo nekakav proizvod koji će trajati i ugasiti se, a na kraju smo iznjedrili kao najjači koncertni izvođač, što je najbolji dokaz svega što radiš, nekakvog uspjeha i da dobro radiš to što radiš, da nije to samo netko napumpao i da nije to samo u nekom studiju netko ispeglao i napravio za tebe jer si ti neki šonjo koji ne zna ništa. Dokaz da smo ljudi od krvi i mesa koji to što rade, rade dobro. A ova nagrada za Pjesmu godine nas je bila full iznenadila i bilo nam je drago. Nagrade kao što je Porin, barem meni, s obzirom na sve te stvari koje se godinama pišu o tome, koje se događaju, svi smo to već prožvakali sto puta kako to funkconira i šta se tamo događa. Ovo je ipak Rock&Off, novinarska nagrada, to su ljudi koji pišu recenzije o tebi na dnevnoj bazi, od koncerata do svake stvari koju napraviš, ljudi koji prate tvoj put. I onda kad svi ti ljudi na okupu glasaju za tvoju pjesmu kao Pjesmu godine, to je super osjećaj. Bili smo full iznenađeni i sretni zbog toga. Uvijek smo znali da smo dobar bend i dobar koncertni izvođač, nije da smo se sramili to reći naglas. Al' sad da imamo hit, da imamo najbolju pjesmu, ne bismo nekome rekli ,,Ej, naša stvar ti je najbolja!''. Tako da nam je to bilo wow! (smijeh)

Za kraj jedno random pitanje. Vi ste rasplesan bend, plešete i u spotovima i na sceni. Zanima me koja te pjesma uvijek raspleše, ako je, na primjer, čuješ na radiju?

Iskreno i nisam neki plesač da ja sad kao densam, više je to energija koja te povuče, neke žestoke pjesme. Ne znam, evo, Pulp, Common people, kad čujem taj beat i kako ta pjesma ide. To je samo stvar energije, te žestoke pjesme naprave jedan val energije u meni da bih trebao nešto. Ipak sam stasao iz jednog punk svijeta. Nije da sam ja neki funky disco tip. Mislim, volim plesati, nekad kad me nitko ne gleda. A ovo na stageu, to se događa spontano, kad počne tutnjat' ta energija kroz tebe, kad krene koncert, kad je sve glasno.

 Intervju realizirala: Katja Jukić