Rock&Off intervju – One Possible Option

Donosimo seriju intervjua polaznika Male škole Rock&Off novinarstva s nominiranima za treću dodjelu Nagrada Rock&OFF!

One Possible Option debitirao u nominacijama za Rock&Off nagradu: „Na svim bitnim nominacijama smo tu s prvim albumom – to je velika stvar za nas!“

Za treće je izdanje dodjele nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off svoj nastup, između ostalih, pripremao i riječki četveročlani sastav One Possible Option. Ovim je rokerima zloglasna 2020. godina donijela brojna priznanja, proglašenja i nominacije, pa su tako prijedlog nominacije za Pjesmu godine i nominacija za Rock&Off izvođača godine pokucali na vrata. Glas je benda, Deni Kasapović, poslije tonske probe izdvojio vremena za moja pitanja, pa sam saznala što momcima, ako išta, znače sva ta postignuća. Deni kaže da kao bend gledaju globalno, ali da nisu arogantni i preambiciozni. S nagradama ili bez njih, s publikom ili bez nje, tim nepokolebljivim „down to earth“ koliko stavom toliko i zvukom za ove Riječane postoji jedna moguća opcija: nastaviti stvarati autentičnu glazbu, pa kako bude – bit će.

Kakvu ulogu igra nekakva nagrada u tvom bendu? Promijeni li se što u odnosu s glazbom kada dobijete ovakvu podršku koja je u obliku nominacije?

Pazi, mi smo tvrdoglavi, mi već dugo godina radimo ovo. Mene osobno ne bi nikad ništa zaustavilo. Ja ću vjerojatno dok ne krepam negdje u nekoj rupi pisat' i radit' glazbu, pa makar sam za sebe ili negdje šutnut' anonimno i nek' sluša kome se sluša. Ja to moram jer se liječim kroz to. Liječim si depresiju, sve što mi se događa u životu. Sve nakupljene emocije izlaze kroz melodiju, kroz tekst – ne znam gdje bi išlo to sve van da nemam taj ventil. Tako da je to na taj način nemoguće zaustavit', a sad, normalno da je ovo poticaj da kažeš: „Aha, okej, stali smo čvrsto na jednu stepenicu, možemo gledat' dalje, možemo podignut' nivo rada.“ Uvijek si postaviš neke stepenice koje ti je teško dohvatit' – kad radiš, da te nešto tjera cijelo vrijeme. Pozitivno smo iznenađeni oko ovoga svega. Puno smo uložili baš truda u ovo i s jedne strane znaš što si napravio, ali s druge nikad ne znaš kako će to biti prihvaćeno. Uvijek je to upitnik – hoće li to drugi čut' tako kako ti to čuješ. Nama je bilo bitno da napravimo mjuzu koju je nama super svirat' i slušat'. Meni je neka polazišna točka da napravim nešto što sam htio čut'. Ja sam fan grungea, al' ne volim ponavljanje – mislim da nema smisla da mi danas sviramo nešto što je netko napravio bolje, da ja sad ponavljam i prožvakam ponovo isti žanr. Ja sam stava da ako baš specifičan žanr želim slušat', onda će to biti originalno izvorno otkud je i nastalo. Ovo naše je neka varijanta te energije, te mjuze, na neki moderan način – tako smo se mi razvijali po putu. Eto, lijepo je prihvaćeno, a pozitivan šok nam je, u biti, baš zbog toga što je malo alternativno, i na engleskom je, i opet je prošlo ful lijepo. Na svim bitnim nominacijama smo tu s prvim albumom – to je velika stvar za nas!

Je li vam ova nominacija ostavila nešto drugačiji dojam, s obzirom na to da je u pitanju novinarska nagrada za razliku od onih koje su nagrade publike?

Naravno da je, ali ne bih umanjio vrijednost ni publike ni novinara. San ti je kao muzičaru da možeš radit' ono što voliš, ono što cijeli život imaš osjećaj da si na neki način rođen za to. Kao klincu, meni je stari svirao – i sad sviram sa starim (smijeh) – stari je svirao i ja sam uvijek bio uz njega. S vremenom se i vidiš u tome, maštaš o tome: „Imat ću ja bend!“ Nisam nikad planirao da ću sa starim svirat' (smijeh), to je ispalo lijepo na kraju, ali vidio sam se u tome i san mi je da uspijem napraviti da to funkcionira, da imam publiku svoju i… Pa, to je, u biti, i uspjeh – samo da postoje ljudi kojima to odgovara. Nismo ništa ciljali na neka prepoznavanja struke, ali lijepo je ovo, naravno, i pomaže bendu da dođe do publike i to je samo plus. Publika je ono što ti je bitno na kraju – da te publika prihvati i da, kad dođeš negdje svirat', imaš svoje ljude u publici koji su došli baš vidjet' bend jer ih zanima. A sad, novinari su ti koji su upućeni jako u to što se događa na sceni i imaju istančano uho za te stvari. Normalno da ti je, kad napraviš nešto, u glavi hoće li netko tko ima njuh i sluh za te stvar reć': „Da, to je isto tako kako i oni to vide“, tako da naravno da znači puno, znači.

Čini se kako je ova vrsta rocka koju vi svirate, taj „svjetski, a naši“ opis kojega su vam glazbeni kritičari dodijelili, zapravo dosta ignorirana i neshvatljiva u regiji. Što bi rekao, što je to što ti voliš u tom žanru?

Poštujem svakoga tko iskreno radi svoj posao. Meni čak zapravo nije vezano za žanr, nego mi je vezano za motive zašto netko svira to što svira. Recimo, Edo Majka – cijenim ga do neba. Na njegovu pjesmu „Mater vam jebem“ ja plačem svaki put, ali stvarno, zasuze mi se oči – skidam kapu. Meni je on to, netko u rock'n'rollu mi nije to, jer nije iskren, nije neposredan – jer je umjetan. Ne volim kad se u rocku pjeva o striptizetama i motorima. Nije da ne cijenim, nego mi nije to dovoljno duboko. Ne volim da je glazba plitka i ne volim da se odnosi na bazične stvari, na seks, na novac, na hvalisanje tko koliko ima – nadmetanje neko. Osobno, meni je glazba previše intimna stvar. Volim kad onaj tko je koristi stvarno nešto kaže i kad vidim da on to govori iz srca – to se osjeti, nebitno bio to jazzer, bio to rocker, metalac… Po meni, stereotipi žanrova su većinom prazni. Kad netko radi po stereotipu, nije se izgradio kao muzičar i nije našao nešto svoje u tome, nego htio se bavit' tim, čuje da se tako radi rock, čuje da se tako radi rap i sad on kopira i radi nešto… Okej, i taj se može nać' kroz neko vrijeme i nać' nešto svoje, ali ja to vidim kao nešto što je u povojima. Neki su gotovi s 16 godina, u očima imaju tu dubinu, vidiš „staru dušu“, što se kaže. Prepoznaš to u čovjeku i to te privuče. To je čak nešto što osjetiš intuitivno, možda ne uvijek na prvu, al' osjetiš. To je ona glavna stvar koja me privlači, ali meni rock kao energija paše jer, eto, počeo sam sa Zeppelinima, pa na Pantheri završio i sve što mi je došlo pod ruku mi je energijom odgovaralo. Mislim, to ovisi o karakteru osobe – ja sam se kroz život uvijek smatrao outsiderom, iako nisam bio, ali nisam pripadao, odnosno nisam htio pripadat' uobičajenim spikama. Ono u osnovnoj školi tko nosi koju marku i te stvari… Ako ćemo pričat' normalno, daj da se maknemo sa strane pa da te pitam: „Kako si? Jesi okej? Je l' ti doma sve okej?“, te neke normalne stvari. Onda se gledaš kao outsider, jer ne spadaš u te neke priče. Tako mi se razvio neki revolt prema svijetu, prema uobičajenom načinu života, jer ono što vidiš na reklamama i nekim glupim plastičnim filmovima je baš to što sam sad spomenuo. Vidiš to, taj neki plastičan umjetan život kakav u stvarnosti nije i, ako si iskren sam sa sobom, ti se to gadi (smijeh). I meni je prirodna reakcija kad želim čuti mjuzu koja to negira, ja pustim Rage Against the Machine, pustim Pantheru ili nešto treće što ima energiju i što kaže: „Jebi se“ (smijeh). Meni paše rock'n'roll, paše mi ta vibra koja uz njega dolazi, s tim da ovisi i o senzibilitetu, jer tog revolta ima isto i u rapu. Skoro u svakoj modernoj glazbi ima nekog revolta na neki način, prema tom status quo kako se živi, tako da svaki žanr ima svoju vrijednost. Tko se u čemu nađe, sretno mu bilo (smijeh).

Spomenuo si da ste pomalo iznenađeni što je vaš album ovako dobro prihvaćen, a na engleskom je jeziku. Ove godine svi nominirani za najboljega Rock&Off izvođača godine stvaraju na engleskom. Imate li vi zasad u planu držati se njega ili koketirate s idejom da pišete i na hrvatskom?

Ne znam hoćemo li mijenjat', hoćemo li prelazit' na hrvatski, jer ja sam se kao vokal izgradio na engleskom. Mislim da je za ekspresiju jednako teško nać' sebe na bilo kojem jeziku. Pogledaj Bareta ili Urbana, ili bilo koje baš definirane vokale i na hrvatskom i na engleskom, bilo da su vani na engleskom ili ovdje – o tome pričam. Po meni je najbitnija stvar kod vokala da čuješ osobu kad pjeva, a ne da čuješ samo melodiju i tekst – da nije to šturo, nego da slušatelj osjeti vokala golog sa svim svojim manama i slabostima u glasu. Ja sam se pronašao i izgradio na engleskom, a sad, je li meni to bilo lakše na engleskom il' ne… Samo mi je prirodnije, zato što sam ipak, ruku na srce, više muzike na engleskom slušao kroz odrastanje, a i engleski dobro govorim. Jednostavno, neki smo moderan rock – mislim da engleski više paše uz naš sound. Probali jesmo jednu stvar prevest' s engleskog na hrvatski i, u biti, shvatiš da treba pisat' u startu na hrvatskom, da ne možeš samo prebacit' pjesmu, tako da smo onda odustali od tih nekih ideja. Mislim da smo se sad uhvatili ovoga i na takav ćemo način i nastaviti radit'. A drugo: mi ćemo uvijek bit' hrvatski bend. Uvijek će nam bit' matična zemlja Hrvatska i plan je da ako i vani radimo da smo ovdje uvijek prisutni, a ne kao neki bendovi koji skroz zapostave ovo ovdje i samo rade vani – mislim da to nema smisla. Na kraju krajeva, vani je preveliko tržište i moraš baš ogroman bend bit' da bi mogao ić' bilo gdje svirat', a svejedno se i tada moraš lokalno fokusirat', samo na Englesku ili samo na Njemačku ili nešto treće, što nema smisla kad živiš u Hrvatskoj – onda se preseli (smijeh). Tako da nama je plan uvijek radit' ovdje i, po mogućnosti kasnije, ako bend dođe do te točke da je dovoljno velik i spodoban da može povuć' turneju vani, da može kontaktirat' i angažirat' vani promotere, da se onda i proširi s vremenom. Jer, tekstovi su nama bitna komponenta i poruke su, u biti, univerzalne. Koliko god smo agresivni na bini – pjevamo o ljubavi. Suština onoga o čemu pjevamo jest ljubav, slaganje, jednakost, razumijevanje. Iako, ima tu puno psovki i energije koja je ljutita, ali po meni je sva ta ljutnja zapravo samo slika i ogledalo toga koliko u svijetu trenutno sad nema ljubavi. To je k'o kad voliš osobu i ta se osoba počne drogirat' – puknut ćeš mu šamar i reći ćeš mu: „Trgni se iz toga!“ Recimo, „Breathe“ je baš pjesma o tome, tako da mislim da su poruke univerzalne i ako imamo vani ljude koji prate bend, a imamo, volio bih da tko god čuje muziku da razumije. Na ovim je prostorima vrijeme takvo da svi mladi većinom dobro razumiju engleski, ili se bar dovoljno dobro snalaze, tako da publika ovdje neće patit'. Možda će patit' na prvi neposredni kontakt na koncertu, ali kad netko uzme i pročita tekst, naći će se u tome. Tako je isto bitno da vani, ako netko dođe do benda, nije ono: „Super su mi, ali o čemu pjevaju?“ Nama je ipak poruka na prvom mjestu. Gledamo globalno, ali nismo arogantni i preambiciozni, nego korak po korak, stepenicu po stepenicu – kako nas odvede, ali smo si ostavili sva vrata otvorena.

Trenutno se čini da su sva vrata svima zatvorena – koncerti nikako da krenu… Kako se vas četvero nosite s tom situacijom?

Situacija je takva da mi je sad apsolutno gušt cijelu tonsku gledat' i slušat' sve – gušt mi je stajat' da me noge bole dok sve to traje (smijeh). Jednostavno fali ovo tu sve. Ne bih htio bit' taj prvi na čijem će se koncertu netko razboljeti – odgovornost za ljude postoji. Mi isto imamo u obitelji neke koji su preboljeli. Neki su prošli sasvim okej, a neki su imali malo većih problema. Ne shvaćamo to olako. Teška je situacija, ali ne samo za bendove, pogotovo onima našeg ranga, jer mi smo navikli da moramo radit' još nešto, da se moramo snalazit', tako da se snalazimo cijelo vrijeme, nego, evo, danas baš gledamo tonce, menadžere… To su ljudi koji ulažu cijeli život u taj posao i žao mi je zbog bilo koga tko ne može izdržavati svoju obitelj.

Jeste li optimistični oko budućnosti i oporavka glazbena života ili pesimistični?

A ne znam (smijeh). Činilo se da je to sve bilo blaže preko ljeta, tako da se nadam da će se i pred ovo ljeto neko klupko zakotrljati. Cjepiva možda uspiju iskontrolirat' to sve – vidjet ćemo. Ja bih volio da jesen bude koncertno aktivna. Ovo vrijeme sad je bez presedana – svi ljudi koji su sad živi nisu ovakvo nešto nikad prije doživjeli. Ovo na cijeli svijet utječe istovremeno. Ne može se usporedit' s nekim drugim grozotama koji su se dogodile ranije, ali da je normalno – sigurno nije. Svi se po putu učimo nosit' s time. Mislim da je bitno probat' radit' na zdravlju uma. Mislim da treba bit' optimističan, jer ako svaki dan očajavamo, samo loše utječe na našu psihu i depresiju.

Briješ da bi možda glazba mogla pomoći oko tog rada na zdravlju uma?

Čuj, ovisi – ako nemaš što za jest', ako ne možeš na stol stavit' juhu, onda te neće spasit' taj moment (smijeh). Svakako se treba time bar zaokupit', slušat' dobre albume, gledat' live koncerte preko YouTubea… Ma bilo što. Ja sam skontao po sebi – ako sjedim doma i baš cijelo vrijeme razmišljam o situaciji kakva je, nakon 5 dana već mi pukne film, boli me briga. Otiš'o bih van i ne bih ni na što pazio, jer nemam kapacitet toliko pod stresom bit' kontinuirano vrijeme. Jednostavno moraš neki switch nać' u glavi da ugasiš to – da budeš oprezan koliko je god moguće, ali da ne razmišljaš o tome cijelo vrijeme.

Slažem se, uvijek treba paziti na mentalno zdravlje, a sad pogotovo! Daj mi sada za kraj iz perspektive riječkoga glazbenika razriješi onu staru oko koje mnogi nikako da se slože – je li rock u Rijeci živ ili mrtav?

Pa mislim da je živ, itekako. Moram priznat' da ja ne pratim 200% sve, da nisam baš skroz u tome što drugi rade, nego kako mi što ispliva. Neke ljude znam pa ću prije doć' do njihovih stvari, tako da možda za neke druge žanrove ne uspijem vidjet' što se događa, ali Rijeka ima sad brdo rock bendova. Jonathan je tu koji je već godinama na sceni i SIIDSe smatram rock bendom, bez obzira na electro dio. To je rock s mračnim feelingom u mjuzi, tako da mi je to srodnije ovome što mi radimo. Mislim da je živ, i u Rijeci i općenito u Hrvatskoj, ali da se samo trend mijenja. Mislim da u svijetu generalno mi sad pričamo o top 40 hit singlova na ljestvicama i sad zato što se tu nije desila neka Nirvana znači da rocka nema. Rock ima svoju publiku, vidi se i po koncertima vani, samo je potrebno da se pojave novi bendovi koji će možda zasjest' tamo na te ljestvice. Mislim da rocka uvijek ima, uvijek ima te publike, sve je to živo. Ma rock i ne treba bit' baš u prvom planu – on mora bit' alternativa, neki odgovor tome što se događa, jer kad na istom mjestu vidiš i „Despacito“ i Foo Fighterse, nisu ti više Foo Fightersi Foo Fightersi. Iako, osobno, malo su mi oni taj, da tako kažem, dead rock, ali to je isključivo zato što je dobrica ovaj Grohl (smijeh). Po meni, njima fali zuba malo da pokažu, ljutnje i toga svega, a oni su danas najveći predstavnici rock'n'rolla, ali ima ljutnje, ima. Ima zubiju ispod površine, tako da općenito što se tiče i onog grungea kad je bilo prije, to su, po meni, Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains, i to su zapravo 4 totalno različita benda koji zvukovno nemaju veze jedan s drugim. Mislim da je to više korporativna priča gdje je to lakše progurat' kao cjelinu i lakše je pod to progurat' još 15 bendova drugih, al' uvijek kad ispliva netko, ispliva 1 bend i taj 1 ostane, jer je taj 1 bend kvalitetan. Koliko god se pokušavaju prikrpit' na leđa tog žanra kopirajući – kao što sam rekao, ja to doživljavam k'o fejk kad se kopira – to ništa ne uspije, a taj 1 koji je napravio nešto, on ostane. Recimo, pojavio se Placebo, al' ne treba ti 20 bendova k'o Placebo, k'o Muse, k'o Queens of the Stone Age, Jack White… Jednostavno, izađe netko originalan i to je to, i on opstane – on funkcionira. Samo, eto, bendovima je više potrebno da rade na tome da budu originalni. Po meni, više je u tome poanta nego da se hvataju nečega iz frustracija i neuspjeha. Svi misle: „Aaa, sad ćemo pod jedan žanr, pod indie ili nešto drugo, pa ćemo svi pod to pa će bit' lakše.“ Jedino kad nešto dovoljno ima svoj karakter, ti ćeš to zapamtit'. Čut ćeš to, prepoznat ćeš to. Je l' postoji koji bend k'o System of a Down? Ne postoji. Točno znaš, System of a Down – to je to, to je taj sound. Ni ne treba ti više, dosta je jedan. Oni su toliko osebujni da ti to možeš ili mrziti ili voljeti, ali znaš da ako ti treba taj feeling, točno taj feeling, ti ćeš to tamo dobit'. Tako da mislim da je najbitnija stvar radit' na originalnosti, da budeš autentičan, da budeš iskren kad radiš. A sad, kako netko zvuči kad je iskren, to mora svatko za sebe doznat'. Mislim da rock nije mrtav, samo je potrebno da isplivaju ti neki originalniji bendovi.

 

Irena Grgić

logo