Veeeeeliki intervju s Akleom Neon!

Donosimo velike intervjue s sudionicima nedavno završenog Rock&Off Toura iz pera naše novinarke Petre Miloš! Na redu je Aklea Neon, a intervju možete poslušati na Rock&Off radiju u subotu, 28.8. u 12h, u 20h ili u nedjelju, 29.8. u 12h.

 

Aklea Neon domaća je glazbenica koja ima dvije strasti – putovanje i glazbu. Spajajući to u jedno, postaje putujuća glazbenica koja upija kulture udaljenih i egzotičnih mjesta, a koje se odražavaju i u njezinu stvaralaštvu. Za nju svaka pjesma ima svoju destinaciju, uživo nastupa kao one-girl band te, njegujući vrlo specifičan stil, tvrdi da kad osvoji publiku, imaju ju jednom i zauvijek.

Prošle si godine bila nominirana u kategoriji Velikog praska godine za Rock&Off nagradu i zahvaljujući tome dobila si priliku nastupiti na Rock&Off touru. Što kažeš na cijelu ideju ovog toura kojim se nastoje mladi glazbenici malo pogurati na našoj sceni?

-          Mislim da je ove godine to stvarno bilo apsolutno prijeko potrebno. Inače si možemo sami dogovoriti neke gaže, ali kako smo se zatekli u ovom nekom čudnom međuvremenu što se tiče svirki i glazbene kulture, stvarno nam treba da nas netko sa strane, tko je već institucija kao što je Rock&Off, pogura na ovaj način. Meni je to bio zapravo prvi veći nastup nakon ove velike stanke koju smo svi imali i jednostavno, ne da sam ga jedva dočekala, nego sam ga prigrlila sa svih strana.

Kakvi su dojmovi s koncerta? Kako je kninska publika reagirala na tebe?

-          Mislim, ja sam u Kninu već domaća. Nekako ispadne da svake godine dođem kod njih kako god. Kad sam prvi put dolazila tamo, nisam ni vjerovala da Knin ima alternativu. Mislila sam: Bože, šta će to bit'? Ali onda kad sam došla u A3 kod Juga, s Jokeom sam još tad nastupala, to je onaj francuski ska band, nisam uopće mogla doći k sebi kako je tamo luda ekipa i kako se alternativa još jače drži u manjim sredinama. Nekako imam osjećaj da svi stalno dolaze na nastupe, tako da sam ovaj put vidjela neke ljude koji su već bili na tri moja nastupa, što se ne događa. Nekad ideš na jedan nastup jednog benda i to je onda to za tvoj životni vijek. Moram priznati da je to stvarno nekako najpredanija publika koja je općenito predana stvarateljstvu i nečemu autorskom da je to nevjerojatno.  

Kad smo već kod toga, po tvojem mišljenju, koliko je važno „decentralizirati glazbu“ što se ovim projektom, između ostalog, nastoji?

-          Pa, vrlo. Svi mi imamo neke svoje mikrokozmose. Nekakva priroda svijeta je možda da svi idemo prema nekom centru, ali da se sve u svim aspektima svega događa. Joj, što sam ga zakomplicirala. Ali da, mislim da je bitno da se sve ne događa samo na jednom mjestu. Ja jesam preselila u Zagreb baš zato što je sve tu i što ću tu imati više prilika za stvaranje i uspjelo mi je na taj način, ali tek kad ti kao glazbenik dođeš u neku malu sredinu, vidiš gdje zapravo stojiš s onim tko jesi i sa svojim nastupom i uspijevaš li s tim stanjem na sceni i tim što jesi privući publiku koja nikad nije čula za tebe. Ja mislim da se tu pravi izvođač prepoznaje. Ne onda kad samo objaviš neku svoju autorsku stvar. Mislim da je stage neki turn brake it moment.

Kakav si ti dojam stekla? Jesi li uspjela, po svojem mišljenju, doprijeti do publike?

-          Meni je oduvijek bio neki feedback publike da jednostavno kad me vide live, onda ih imam jednom i zauvijek. Ja obožavam te energije, razmišljati o njima, dijeliti ih, jednostavno takva sam. Imam snažnu energiju sama po sebi čim negdje ušetam, pogotovo kad zakoračim na stage, pogotovo nakon toliko mjeseci. Tako da, ne mogu si pomoći, a da stvarno glasom ne zagrlim apsolutno sve koji tamo jesu i ne dam im dijeliti svoje inspiracije da onda oni nastave inspirativno djelovati u svom životu i nakon mog koncerta.

Nastupaš kao one-girl band, koliko je teško to sve hendlati na pozornici? Nedostaje li ti ta neka osoba oslonac koju ćeš okriviti ako nešto krene po zlu?

-          (smijeh) Zapravo, jako je oslobađajuće i da, u nekom trenu onda jako opterećujuće, ali mi daje puno slobode to što se krećem sama, što se ne moram s nikim dogovarati za ništa. Ja sama sebe skupim, namjestim, ozvučim... Sve ti to daje puno znanja. Cure nekako naginju tome da budu pjevačice i onda ne znaš puno o toj tehničkoj strani stvari, pa do tebe ne dopire dosta glazbenih razgovora. A ja sad kako se razumijem u tu cijelu svoju tehniku, onda shvaćanje glazbe ide na nekoj potpuno drugoj razini. Postajem kao „jedan od dečkiju“, što je zapravo bitno na sceni jer mogu baratati nekim drugim rječnikom i naučila sam sama rješavati svoje probleme. Moram priznati da je meni bilo divno izabrati uopće ovaj put. Ja jesam taj tip osobe da možda nisam bila još sto posto sigurna da dovoljno dobro stvaram da bih to mogla s nekim otpočetka dijeliti, a sad kad sam sigurna već u svoje autorstvo i kad sam sigurna u sebe kao umjetnicu, polako počinjem surađivati i s drugima i na stageu isto. Mislim, i Klaada, koji mi je inače producent i partner, pridružio mi se i u Kninu na par pjesama na basu i baš vidim razliku u tome kad je još netko uz mene na pozornici. Ipak je energija dvoje ljudi jača. Tako da planiram sad i objaviti album u listopadu i onda ću imati turneju pa uz sebe planiram imati i bubnjeve i bas da to ipak bude moćniji zvuk.

Nastupila si s J.R.Augustom, što kažeš na taj spoj dvaju poprilično različitih glazbenih stilova?

-          Ma mislim da je bilo super cool jer ja sam ionako cura iz zborske podloge. Trinaest godina sam bila Brevisica i baza moje glazbe nekako jesu višeglasja i stvarno ih volim i stvaram sama pomoću loopera, a on ima cijeli zbor tamo pa je to mene vratilo u neki sevdah za tim nekim zborskim vremenima. Jako smo se lijepo družili i u backstageu jer on je tako jedan skroman dečko koji stvarno voli glazbu, voli puno raditi i napokon ostvaruje svoje snove koračajući u glazbi. Želim mu apsolutno sve najbolje i nadam se da ću ga čuti još puno puta i da ću s njim dijeliti stage još puno puta jer mislim da smo bili dobar fit.

Prošla je godina za glazbenike bila vrlo izazovna, kako si se ti kao glazbenica uspjela prilagoditi cijeloj ovoj situaciji?

-          Ja zapravo kao da sam odahnula u nekom trenu jer sam znala da imam jedan veliki projekt, a to je napraviti album. Kada imaš koncerte i kada putuješ konstantno, što sam ja dosta radila, nekako nemaš vremena da napraviš više pjesama odjednom. Da singl, ali više pjesama... Meni je to bilo izazovno jer sve radim sama do jednog stadija i onda tek idem producentu. Tako da sam bila onako: Isuse, ja sad smijem raditi samo ovo i zapravo me ne može ništa drugo ometati. Mislim, glazbenici i sami često idu u tu introspekciju i sami idu u tu izolaciju. Ja mislim da to glazbenicima nije strano, ali je drugačije kad to sam izabereš, drugačije je kad ti je to nametnuto. U jednom trenu jesam osjetila da sam izgubila dva spektra sebe koji su mi najbitniji – to je ta putujuća glazbenica. Nit' sam mogla putovati, nit' sam mogla nastupati. I onda napokon, evo, dogodio se ovaj revival kad sam i ja već pomalo ludila unutar sebe i onako: Joj, kad će mi vratit' moj identitet nazad?

Negdje sam pročitala da si odustala od stalnog posla i u potpunosti se posvetila glazbi. Na tragu svega ovoga što se dogodilo i što si spomenula, imaš li možda neki strah od neizvjesnosti, pogotovo danas kad više apsolutno ništa nije sigurno?

-          Pa ja mislim da je ta promjena nekako najsigurnija stvar u cijelom postojanju i kad se s tim pomirimo i kad nam to postane nešto jako normalno, onda izgubimo i taj strah. Naravno da dolazi na mahove, pogotovo egzistencijalni, jer sam shvatila da sam imala jedan izvor prihoda, da su to bili ti koncerti, ali, hvala bogu, ja sam autorica svojih stvari, imamo i Ministarstvo kulture i HGU koji su se u jednom trenu stvarno pobrinuli za nas i ipak nam omogućili da se ne osjećamo apsolutno zapostavljeno, tako da im zahvaljujem ovim putem. Mislim, strah postoji k'o i u svemu. Ja vidim svoje frendove, koji imaju normalne poslove, da su u ovom periodu bili u nekom strahu. Mislim da mi koji smo navikli živjeti tako malo neizvjesnije, onda imamo manje tog straha i ja sam zapravo ponosna na sebe što sam se odvažila na ovaj put i ne bih ga nikad mijenjala za neki više siguran jer je prezabavan.

Premda je godina bila teška, kod tebe se ipak svašta radilo. Ja ću krenuti od neke prekretnice zahvaljujući kojoj te upoznala šira javnost, a to je nastup na Dori. Koliko je taj nastup utjecao na tebe u smislu probijanja na glazbenoj sceni?

-          Ne bih rekla da je to bio ključni trenutak jer sam ja stvarno išla polako uzlaznom putanjom, ali imala sam važnu poruku koju sam htjela reći na jedan veliki megafon, a Dora stvarno je taj megafon. Meni je to bilo jedno jako veliko učenje jer nikad nisam bila na tako produkcijski ogromnom nastupu da je to od mene iziskivalo puno neke pripreme, prilagodbe i rasta. Tako da mi je taj projekt bio vrlo izazovan i jako mi je puno poklonio. I ono, Zovi ju mama je stvarno postala neka zelena himna koja se puno pjeva i meni je drago da sam mogla Mami Zemlji pokloniti to da ju se spominje puno više nego prije.  

Misliš li da je ta poruka doprijela do ljudi?  

-          Pa do onih ljudi koji inače vole razmišljati na taj malo svjesniji način je, do onih koji ne razmišljaju na taj način možda nije baš ta poruka, ali mislim da je bitno da se ti ljudi, koji još ne brinu toliko ni o ekologiji, ni o klimatskim promjenama i zapravo ne misle da je to neki njihov problem, a je jer smo Zemljani i stvarno bi trebali na taj naš dom paziti najviše što možemo, mislim da njih treba što više izlagati tom tipu poruke. Meni je drago da sam ja njih mogla izložiti i da su oni mogli reći: Šta ova brije? Ali bar su se zaustavili na trenutak da pogledaju šta ja uopće brijem. Mislim da je već to veliki uspjeh. (smijeh)

Kad već idemo tim nekim kronološkim redom, krajem prošle godine izišla je pjesma Shika Shika. Prilikom promocije te  pjesme, upotrijebila si izraz plemena. Koga smatraš dijelom svojeg plemena?

-          Voljela bih to reć', al' onda opet kao ne bih voljela zato što jednostavno ne želim stvarati nikakvu veću separaciju među ljudima. Svi smo mi dio jednog te istog plemena koje se zove čovječanstvo, a mislim da se trenutno separacija stvara na svim aspektima svijesti i u svim medijima. Svi mi volimo biti nešto drugo u odnosu na nekog drugog i onda se tako definirati, a ja nekako mislim da bi možda samo trebali više empatizirati jedni s drugima, prilaziti jedni drugima s puno više razumijevanja i da je to jedini način prema ikakvom napretku jer vidimo da ovaj put separacija u svijetu apsolutno ne funkcionira. Tako da dio mog plemena su apsolutno svi bez iznimke. (smijeh)  

Najsvježiji je singl koji si nam pripremila singl Ljudnjak, vrlo specifičnog naziva. Što uopće znači ljudnjak?

-          Ljudnjak je zapravo jedna novokovanica koja znači nešto dosta intimno između dvoje ljudi, između para. To je kovanica između 'ljudi' i 'grudnjak', tako da svi oni koji bi htjeli znati što to je, najbolje da poslušaju pjesmu i pogledaju video. Tamo je onako vrlo eksplicitno prikazano što bi ljudnjak uopće mogao biti.

Rekla si da uskoro možemo očekivati album. Što još možemo očekivati osim ovih singlova koje si već izbacila?

-          Ono što ja zapravo jako volim raditi, to je vratiti se tom putovanju i unutar sebe i izvana. Općenito taj neki aspekt putovanja. Mislim da smo svi tijekom ove korone putovali više unutra, iako sam ja i s tim Ljudnjakom uspjela otputovati na Kanare. Tamo sam snimala cijeli spot i to mi je nekako vratilo mene opet. Idući spot će mi biti sniman u Damanhuru u Italiji. To su hramovi čovječanstva i to je baš ovo što kažem da smo mi jedno pleme koje su zapravo svi ljudi u jednoj istini i u jednoj ljubavi. Ja jesam došla iz tog reggae svijeta, pa mi je „one love“ nekako uvijek krilatica. Mogu očekivati čak i tamnije note jer sam i ja upadala u neke dublje sfere sebe i sad se više ne bojim to pokazati. Prije sam mislila da moram isključivo stvarati svijetlu glazbu, veselu glazbu jer je jako puno te tamne, ali sad sam shvatila da i ona oslobađa na neki način. Bit će još jedna nova reggae stvar, bit će jedan anthem, tako da, mogu očekivati eklektično k'o i inače.  

Je li onda u tvojem slučaju nepisano pravilo da svaka pjesma ima svoju destinaciju s obzirom na to da su nastajale na različitim mjestima?

-          Čini mi se da da zato što mi je sad to postao super izazov, a i mom kreativnom timu je onda uvijek ugodnije i luđe raditi. Nekako je ispalo da ja skupljam kreativni tim iz cijeloga svijeta i onda se tako nađemo na još nekoj destinaciji i proizvod koji izbacimo stvarno ne može biti ništa drugo nego pure art.

Budući da na svojim putovanjima boraviš neko vrijeme, pretpostavka je da tijekom svojeg boravka upoznaješ i druge ljude i druge kulture. S obzirom na to da u svojim pjesmama imaš tu etno komponentu, koliko te druge kulture utječu na tebe općenito kao osobu, a onda posljedično i na tebe kao glazbenicu?

-          Pa, jako. Djelovali bi vjerojatno još jače da mogu ostati duže. Inače ostanem mjesec ili malo duže od mjesec dana, al' nekako se nadam da će s vremenom ti boravci biti sve duži jer je stvarno nevjerojatno koliko uspiješ utonuti u kulturu nekog mjesta ako ideš tamo kao putnik, a ne kao turist. Nekako su iskustva putnika i iskustva turista potpuno drugačija. Ja stvarno volim putovati kao putnica jer se onda suočavaš s lokalcima i baš od njih učiš i točno iz njihovih usta downloadaš sve lekcije njihove kulture koje bi ti možda promakle da se nekom zemljom baviš samo resortovski. Ono što ja volim, naravno, da njihovi ritmovi utječu na mene. Svi su mi odmalena govorili da izgledam egzotično. Možda je i to uvjetovalo nešto unutar mog stvaranja što sam voljela. Uvijek sam voljela hip hop ili te sve neke stvari koje možda nisu bile nužno vezane za nas, ali sad otkrivam baš i našu etno glazbu. Malo kasno, ali napokon. Volim na kraju znati da sam odavde i odavde sam s razlogom. Volim taj hrvatski jezik i mislim da je iznimno pjevan, da ima iznimno divne riječi koje se možda čak i ne koriste toliko često i ja ih želim pjevati. Tako da taj neki miks svijeta u jednoj maloj Hrvatskoj za mene nabolje funkcionira.   

Neupitno je da njeguješ specifičan glazbeni izričaj i stil, koji baš i nije toliko učestao na domaćoj, ali i regionalnoj glazbenoj sceni. Koliko je teško danas biti autentičan i izdvojiti se iz mase? Koja je tajna uspjeha?

-          Trebamo se prvo maknuti od svih tih distrakcija, iako to i meni nekada dosta teško ide. Navikli smo da smo cijelo vrijeme nečim hranjeni izvana, pogotovo s tim društvenim mrežama ili s ludim eventima koji nam se nude posvuda i jako rijetko onda poniremo unutar mira. Da se jednostavno vratimo u neki prostor gdje je samo mir, gdje je sve okej, gdje se zapravo ništa ne mora događati jer je sve savršeno i dobro i ja mislim da tamo ljudi pronalaze svoju pravu autentičnost. Ovako kada smo izbombardirani s tol'ko sadržaja, jako lako posuđujemo puno stvari, što sam i ja zapravo radila. Mislim, nije ni moj stil došao ovako. Ja sam se, znaš, probudila s turbanom na glavi. Naravno da sam Erykah Badu slušala godinama i onda sam si to zavezala oko glave jer, jednostavno, pa moglo bi mi stajati na tu moju egzotičnu facu. I super je bilo. Lijepo je imati tako influence od nekoga, ali ne zapravo krasti identitet. Identitet se nalazi u tom nekom miru i istraživanju svega što nas okružuje na malo dublji način, a ne konstantnim scrollanjem i traženjem nove hrane. Znači, nađem nešto i idem dublje, dublje, dublje u to da vidim hoću li tamo naći sebe ili ne.    

Tvoju je posebnost prepoznala i kritika. Naime, osvojila si nagradu za izvođačicu 2020. godine. Koliko ti znači to priznanje i jesi li to očekivala?

-          To mi je stvarno bilo jako cool i uopće nisam očekivala. Onak', sjela sam u sredinu reda na Ambasadoru. Mislim si: Ma nema šanse, prejaka je konkurencija. Di ću ja bit'?! I oni mene prozovu i ja, onako, prvo ne mogu sto godina izaći iz reda, pa sam poderala štramplu na putu i onda ne znam ni što sam rekla jer nisam bila ni spremna uopće. Na sve sam zaboravila, na ljude koje trebam spomenuti, ali mi je bilo stvarno cool biti priznata od alternativne kulture, a onda sam za par mjeseci dobila za kantautoricu godine od Zlatka Turkalja i to je zapravo priznanje više mainstream kulture. Tako da radim što i inače radim, na tom sam slacku, balansiram između mainstreama i alternative i zapravo pokazujem da je to super i da te nitko ne mora svojatati, a da će te svi na kraju cijeniti zbog toga.

Kako ti uspijeva?

-          Iskreno da kažem, nemam pojma. (smijeh) Da imam pojma možda mi ne bi uspijevalo. Tako da bolje da ne znam. (smijeh)

Koncertna lista za ljeto, bez obzira na sve, izgleda poprilično dobro. Gdje te sve možemo vidjeti i čuti?

-          Pa sad za tjedan dana ću malo biti u Hercegovini, onda idemo do Zlarina na Street festival, sad je zapravo dogovorena i Crna Gora – divan neki festival na Adi Bojani na kojoj sam uvijek htjela nastupati, Goulash disko fest na Visu, bit će nešto u Dubrovniku u kampu Solitudo. Ima dosta još stvari koje se slažu samo trebamo datume još zakucati. Tako da bit će me stvarno svuda, hvala bogu. Probudila sam se iz tog zimskog sna koji smo svi glazbenici imali.

Draga Aklea, hvala ti na razgovoru. Želiš li još nešto dodati što nismo spomenuli?

-          Pa mislim samo reći ljudima da je stvarno bitno da sad dolaze na koncerte i da nas sad podržavaju jer samo će na taj način biti živ ovaj sektor, odnosno oživjeti opet, a znamo svi da si međusobno trebamo. Zapravo kad čovjek s čovjekom nešto dijeli, onda je to jedino što vrijedi jer što ćeš sam sa svim što imaš?! Tako da, podržite nas u svakom pogledu s tim dolaskom na koncert jer to nam u ovom trenu stvarno znači i egzistencijalno i emocionalno, a tako i vama!

Aklea, hvala ti! Želim ti da ponovno u potpunosti dođeš na svoje, nesmetano putuješ i izvodiš svoju glazbu pred publikom bez ikakvih mjera, a želim ti i puno uspjeha s novim albumom!

 

-          Hvala ti puno!

 

Autorica: Petra Miloš

logo