Nikoli Vraniću (aka J. R. Augustu), kantautoru iz Zaboka, glazba je životni poziv kojim se namjerava, kako kaže, baviti zauvijek te vjeruje da će mu se svi glazbeni snovi kad-tad ostvariti.

Takva su razmišljanja zasigurno utemeljena jer popularnost ovog umjetnika sve više raste, za njegove se koncerte doslovno traži ulaznica više, a nagrade se struke neprestano nastavljaju nizati. Prema tome, možemo vjerovati da je ovo tek početak stvaranja jedne velike glazbene priče.

 

S obzirom na to da si prošle godine pobijedio u kategoriji Velikog praska godine na dodjeli Rock&Off nagrade, dobio si priliku ovo ljeto nastupiti u četirima gradovima u sklopu Rock&Off toura. To su bili Jelsa, Knin, Samobor i Ozalj. Sad kad je sve gotovo i kad ste obišli sve gradove, kakvi su dojmovi s ove mini turneje?

- Pa dojmovi su super, bila je super organizacija, super ljudi. Nekako je općenito teško, ne samo u zadnje vrijeme zbog pandemije, nego i općenito, organizirati bilo kakvu turneju na ovim našim prostorima, tako da je ovo bila zbilja privilegija svirati četiri povezana datuma. Odsvirali smo četiri mjesta na kojima možda i sami ne bi dogovorili koncerte i bilo nam je i zabavno i korisno i malo smo se usvirali za ove ostale koncerte koje imamo ovo ljeto, koje smo imali i koje ćemo imati, tako da smo jako sretni i zahvalni na prilici.

Kako su ljudi reagirali i kako su prihvatili tebe i tvoje pjesme? Postoji li razlika između ljudi koji dođu i plate tu kartu s namjerom da slušaju tebe u odnosu na one koji su u tom trenu bili tamo i koji su možda bili usputni prolaznici?

- Čovjek bi očekivao da će biti razlike, ali na ovoj turneji to nismo primijetili. Svi su dobro reagirali. Od ovih koji su bili slučajni prolaznici bilo je onih kojima je bilo napeto, došli su, kupili CD ili se došli fotkati ili pitati, ono: Kako prije nismo čuli za vas, za tebe? A ovi koji su došli namjerno također su došli il' da im potpišem CD koji već imaju il' su došli reći kako su bili prvi put na koncertu. Sve u svemu, koncerti su uvijek bili i uvijek će biti najbolja točka za promoviranje muzike jer se uvijek, da tako kažem, dobar glas širi najbrže, od poznanika ili od prijatelja do prijatelja. Tako da, usmena preporuka je najbolja preporuka za neki bend ili nekog izvođača.

U svakom slučaju možeš reći da je ova turneja, koliko god bila mala, uspješna?

- Definitivno je uspješna i zabavna kako bi i turneje trebale biti.

Ti si netko tko od samih početaka prati tu Rock&Off priču, odnosno netko si tko gleda sve iznutra. Što misliš o toj ideji približavanja „alternativne“ glazbe manjim gradovima i ljudima koji ju možda nemaju prilike čuti na svakodnevnoj bazi?

- To je, uz ostale pohvale koje vam mogu dati, definitivno još jedna pohvala zato što stvarno mi sami ne bismo možda organizirali koncerte na Jelsi, u Kninu, Samoboru ili Ozlju, ali svaki od tih koncerata je bio iskustvo za sebe i svaki od njih je imao specifičan ugođaj, kao što je svaki koncert različit upravo zbog tih nekih elemenata. Jedan dan sviraš na Kupi, drugi dan na moru, treći dan na planini, tako da zbilja je bilo raznoliko i super.

Iako je ova turneja bila korak k starom normalnom, bez obzira na sve ove pandemijske i, za glazbenike nepovoljne, uvjete, za tebe se zaista može reći da stalno radiš i da se stalno nešto događa. S pratiteljima si podijelio vijest o stvaranju vlastitog kućnog studija. Što ta promjena znači za tebe kao glazbenika i proces stvaranja glazbe i je li se išta zapravo promijenilo?

- Pa definitivno! Želio sam taj kućni studio cijeli svoj život i sad kad ga napokon imam, svaki put kad otvorim vrata sobe od studija toplije mi je oko srca. To je u isto vrijeme i blagoslov i prokletstvo zato što možeš raditi kada želiš, a opet s druge strane, kad provedeš svaki dan dvanaest sati u studiju, nakon mjesec dana ti se više uopće ne da niti slušati muziku, a kamoli ono što ti radiš. Tako da ima to sve svoje prednosti i mane, ali sveukupno mislim da ima puno više prednosti, pogotovo za mene koji stalno nešto radi i koji treba snimati i demo verzije i profi verzije pjesama i koji radi konceptualno albume. Donedavno sam sve imao u nekakvim bilježnicama ili na kompjuteru i na snimkama s mobitela, a sada imam profi snimke kojima se mogu vraćati, koje mogu uređivati i nadosnimavati, tako da mi je to možda i najbolji poklon samom sebi koji sam si ikad dao.

Dakle, sada apsolutno sve radiš sam od početka do kraja ili postoji netko tko još nešto glanca?

- Pa ja radim sve sam. Čak napravim i taj neki bazični miks pjesme i onda, evo, sad Dražen dolazi k meni doma, što je još jedna od prednosti. Ne moram nigdje ići. Dolazi mi Dražen koji je snimao prvi album da mi to smiksa, pa ćemo finalne verzije zajedno slati u Croatia Records gdje će se raditi finalni mastering i to je taj neki proces koji se sastoji od snimanja, miksa i masteringa. To su te tri komponente koje svaki album u današnje vrijeme treba imati.

Kad smo već kod snimanja, nedavno si najavio izlazak triju albuma. Ja ću se referirati na ovaj prvi, to je Still Waters. Možeš li nam ukratko reći o čemu se radi?

- Da, Still Waters je album koji nije promijenio ime, ali je u biti promijenio pjesme jer je Still Waters trebao biti album koji smo trebali snimati prošle godine za vrijeme onog lockdowna. Trebao je to biti bendovski album, ali na kraju je ispao album koji će biti snimljen u potpunosti u tom mom novom kućnom studiju. Imat će deset pjesama, bit će, naravno, na engleskom, sve sviram i pjevam ja i jako sam zadovoljan u kojem smjeru to trenutno ide, ali bih isto tako htio da to dovedem na razinu koja će biti definitivno u svakom pogledu bolja nego što je to bio Dangerous Waters. Tako da se nadam da ću i uspjeti u tome.

Misliš li sada, kad gledaš Dangerous Waters, da je to nešto manje vrijedno ili si zadovoljan i time?

- Ne, definitivno da je nešto što nije na razini na kojoj sam ja htio da bude, ne bih ja dao da se to objavi. Svaki album bi trebao biti na razini Dangerous Waters, ali sad koliko je nešto bolje ili lošije snimljeno, to nije nešto što je ključno za album, al' ja bih definitivno htio da u ovom slučaju to bude slučaj zato što bih htio da mi na svakom albumu zvuk bude čim bolji i čim moderniji.

Što nam možeš reći o preostalim dvama albumima? Negdje sam pročitala da će jedan biti na hrvatskom jeziku. Kako to da si napravio takav preokret i da si se na to odlučio?

- Da, to se sve dogodilo prošle godine. Početkom 2020. sam, pošto sam imao tol'ko puno slobodnog vremena, počeo istraživati i gledati te neke pjesme koje mi nisu bile stilski možda nužno za mene, pa sam počeo neke od njih preuređivati da ih možda dam nekome na hrvatskom. I u roku par dana sam, naravno, tak' to funkcionira kod mene, napravio prvu na hrvatskom i kad sam vidio kako to dobro zvuči, kako to dobro ide, odmah sam razradio koncept i krenuo pisati album na hrvatskom i vrlo brzo ga doveo do nekih 80%. Tako da bih sljedeće godine trebao s nekim svojim idolima s estrade početi snimati singlove koje bi u neko dogledno vrijeme objedinili u album (jer ih imam dovoljno za album), a sad kako brzo i kako će to uopće ići i tko će od mojih idola pristati da gostuje na mom albumu, to još ne mogu otkriti zato što ne znam. Neke ljude sam pitao, ali to ćemo krenuti raditi tek, ja bih rekao, krajem sljedeće godine i jako sam uzbuđen zbog toga.

Što se tiče ovo drugog albuma, to je taj u biti koji smo trebali snimati – bendovski album na engleskom – koji ćemo isto sljedeće godine krenuti snimati, ali to će biti snimljeno ovako kao i ovi moji albumi. Dakle, snimit će se i izdati cijeli album, a onda ćemo vidjeti što će od toga biti dovoljno dobro da bude singl i spotovi i tako dalje. To ćemo sve vidjeti.

S obzirom na to da možemo očekivati veliku količinu materijala, jednom si prilikom rekao da imaš mnoštvo pjesama napisanih u ladici i da čekaš da ugledaju svjetlo dana. Jesu li to te pjesme koje će onda biti raspoređene u tim trima albumima ili su to nove stvari?

- Za ovaj novi album Still Waters možda su jedna ili dvije stare koje sam prearanžirao u ovaj zvuk koji ću sad predstaviti ljudima, ove na hrvatskom su negdje također isto u tom nekakvom omjeru, a ove bendovske na engleskom su sve stare. To je album koji imam u ladici spreman s ovih ostalih desetak albuma već nekoliko godina, tako da sad to pokušavam sistematski rješavati i snimati dok mi se previše ne zamjere ili ne zgade ove pjesme koje bi trebale biti na njima. Zato što to često tako ide s nama koji pišemo pjesme i onda kad ih stalno preslušavaš, organiziraš ih po albumima i aranžiraš, onda ti nakon nekog vremena već dosade. Evo, na primjer, baš gledam ovaj svoj LP vinil koji imam ovdje pored sebe i taj Dangerous Waters. Njega sam čekao cijeli život i sad na kraju kad ga imam, nemam ga na čemu poslušati niti mi se da to uopće slušati. Tako da na kraju ispada da uopće nisam fan svoje muzike jer nikad to, nakon što napravim, ne slušam više jer ne mogu, zamjeri ti se.

Događaju li ti se takve stvari onda i na koncertima kad izvodiš iste pjesme?

- E pa to je jako zanimljivo jer je to potpuno druga priča. Dakle, sad zbog ove turneje koju ste nam vi organizirali, zbog nekih koncerata koje još imamo, kako sad malo više sviramo, neke pjesme koje su mi prošle godine išle lagano na živce, sad su mi najbolje, neke bih maknuo za sljedeću godinu, a neke nove bih uveo. Tako da velika je razlika između albuma i live aspekta izvođenja pjesama na koncertima. To se isto mijenja, ali neke pjesme ti jednostavno ne mogu dosaditi da ih izvodiš uživo, a neke pak želiš promijeniti. Ono, vrlo je to složen proces i varira dosta iz godine u godinu.

Što se tiče upravo tih live koncerata, osim u sklopu Rock&Off toura, nedavno si održao dva koncerta u ljetnom kinu Tuškanac. Dva upravo zato što je prvi bio rasprodan u rekordnom roku. I sada kad pogledaš sebe unatrag par godina i usporediš se s onime gdje si danas kad se za tvoje koncerte traži ulaznica više, možeš li vjerovati da se to događa i jesi li zadovoljan smjerom u kojem to ide?

- Definitivno. Želio sam da sviramo taj Tuškanac još prije tri godine kad smo dogovarali koncert u Kinoteci i, eto, ostvarila mi se želja. Nekako su mi se ostvarile sve želje koje sam imao u zadnjih deset godina, odnosno otprije deset godina, tako da se nadam da će mi se ostvariti i u budućnosti i ove još veće koje imam trenutno, pa makar onda za deset godina. Nevjerojatno je iskustvo svirati na takvoj pozornici. Mislim da nam najviše odgovaraju te otvorene pozornice, a pogotovo Tuškanac koji je u nekakvom obliku amfiteatra i u takvoj prirodi, na takvom mjestu, u gradu, a u biti imaš osjećaj k'o da si u nekoj maloj džungli. Zbilja fenomenalno iskustvo i nadam se da ćemo to ponoviti još jednom u budućnosti.

Što misliš što je presudilo kod ljudi koji te slušaju? Što su oni prepoznali – tvoju glazbu ili tebe kao personu?

- Mislim da su prepoznali cijeli taj paket i da se to nije dogodilo preko noći. Jedan bitan faktor je taj da ljudi znaju da mogu računati na tebe, kako god da to čudno zvučalo. Ja sam svima govorio da ću ja to raditi zauvijek dok ne umrem. U kojoj varijanti, na koji način i gdje, to ne možeš znati, ali eto, sad će biti skoro već deset godina od prve pjesme i taj proces je bio dugotrajan i tek je u zadnje dvije, tri godine došlo na razinu koja se meni sviđa i nadam se da će to samo ići naprijed. Ne znam, za sad je sve super i sigurno neću iznevjeriti ljude jer ako se držim toga da ne iznevjerim sebe, onda neću iznevjeriti sigurno niti publiku jer sam si ja daleko veći kritičar i problem nego publika.

Kakav je osjećaj nakon tolike stanke i svih online pokušaja oblika koncerata ponovno doći pred ljude i napokon svirati uživo? Ima li kakvih promjena u odnosu na prijašnje nastupe?

- Pa mislim da ako ima promjena, onda su to pozitivne promjene zato što mi se jako jako svira, pa čak i meni koji nemam taj instinkt da prvotno želim svirati pred ljudima svoje pjesme, nego sam ja više onaj lik koji voli biti sam, skladati svoje pjesme i snimati ih doma, ali ove godine mi se toliko dopalo i tako sam uživao u ovoj turnejici i svirci pred ljudima i na koncertima da sljedeću godinu želim to još i poduplati ako ništa drugo. To je fenomenalan osjećaj. Svirati svoje pjesme ljudima koji za to plate ulaznicu i koji još nakon svake pjesme plješću i onda još kupe album, žele se slikati s tobom i hvale te, mislim da ne postoji bolji posao na svijetu.

Nekoliko si puta na koncertu na Tuškancu spomenuo kako si oduševljen publikom. Što te to toliko oduševilo?

- Pa jednostavno sad već osjećam da imam svoju publiku i već s vremena na vrijeme vidim neka lica za koja se sjećam da sam ih vidio prije. Vidim da su ljudi zainteresirani, a glavna stvar je da, za razliku od koncerata koji se odvijaju po klubovima u kojima možeš otići do šanka, ili na nekakvim mjestima gdje nisu ljudi došli i platili kartu, na Tuškancu je slučaj bio taj da su ljudi platili skupu kartu i nije bilo šanka gdje su sad mogli ići zveckati pićem. Ako su već imali piće, onda su ga nabavili prije, bili su vrlo tihi i slušali su i to je za mene nekakav smjer u kojem ja želim ići što se publike, koncerata i svega toga tiče. Želim da ljudi slušaju to što su došli čuti i da budu pristojni, a eto, još nisam doživio nikakvo razočaranje. Publika nekako formira izvođača, ali i izvođač formira publiku. To je međusoban odnos i drago mi je da to tako dobro funkcionira kod nas.

U jednom si prijašnjem razgovoru spomenuo da je nagrade lijepo dobiti i da su one potvrda za to što radiš, ali da ne stvaraš za nagrade. Ne mogu ne prokomentirati dvije takve situacije u kojima to i dokazuješ. Prva je činjenica da si dobio Rock&Off nagradu koju si proslijedio Marku Mrakovčiću, a druga je da si na dan dodjele Porina održao koncert na Tuškancu i time pokazao da si, prije svega, vjeran publici i da ju cijeniš. Vjerujem da publika to prepoznaje, a kako bi prokomentirao činjenicu da su se nagrade nastavile nizati i da i struka prepoznaje tvoj rad?

- Ja ću uvijek biti zahvalan i rado primiti bilo kakvu nagradu zato što je to dobar PR za mene i ljudi te, zbog svih tih nominacija, dodjela nagrada i svih tih stvari koje meni ne moraju nužno biti drage ili zanimljive, stavljaju u prvi plan. Pogotovo ako osvojiš nagradu ili nagrade, onda ljudi čuju za tebe. Ali te se nagrade mijenjaju i dodjeljuju na godišnjim bazama, tako da ako svaku godinu radiš muziku i misliš samo o tim datumima i nagradama, onda ćeš loše proći zato što nikad nećeš biti zadovoljan. Nećeš biti zadovoljan ako ne osvojiš, a ako osvojiš, onda ćeš se nadati sljedeće godine opet nekakvoj nagradi. Dakle, to sve vodi samo k razočaranju, ali ako radiš i gradiš iskreno, razmišljaš i fokusiran si na ono što je prioritet, to je stvaralaštvo i sama glazba, onda će nagrade prije ili kasnije doći. Ja sam zahvalan na nagradama, ali ono gdje ja mogu utjecati i što ja mogu najviše dati je sa svojim albumima i pjesmama, a onda i live pred živom publikom održavati čim bolje koncerte i onda je jedna od najljepših nagrada ta da ljudi kupe tvoj album ili kupe ulaznicu za tvoj koncert, a ako se dogodi da dobiješ i nagrade i još prodaš ulaznice, onda je cijeli taj krug zatvoren i karijera može napredovati kako je i moja napredovala najviše u zadnjih, najvjerojatnije, dvije godine.

Kad si spomenuo koncerte, gdje te možemo još čuti i za koje koncerte ljudi onda mogu kupiti ulaznice?

- Dakle, svirat ćemo sljedeću nedjelju u Vodicama na Jazz festivalu, sviramo u Začretju 25.8., zatim čekamo onaj, sad ne znam dal' da kažem famozni ili infamous koncert 12.10. u Lisinskom koji će biti održan u atriju Lisinskog i većina ulaznica je, mislim, rasprodana. Tako da oni koji žele nabaviti svoju, moraju se požuriti, a mogu ih kupiti online. Nadamo se da će se taj koncert održati. Puno puta smo ga odgodili, ali eto, tko čeka, valjda i dočeka. Kao i sve, tako valjda i to.

Evo, za kraj, predstavlja li ti sviranje u Lisinskom nekakvu težinu?

- Pa ja sam cijeli život, kao što sam sanjao za studio, tako sam razmišljao o nekoliko tih dvorana koje bih želio napuniti i gdje bih želio svirati svoju muziku. Prva koja je bila tu uvijek je bila Lisinski zato što sam tu išao na prve koncerte sa svojom profesoricom klavira još kad sam imao valjda 6, 7 godina. Ta dvorana mi je uvijek bila wow i zbilja sam se veselio koncertu tamo, al' to će morati pričekati, izgleda, još par godina zato što koncert koji bih htio održati unutra, htio bih da bude velik kao što je ovaj trebao biti, ali je pandemija to zaustavila. Tako da ćemo ovaj put svirati u atriju Lisinskoga, a onda za par godina, nadam se s orkestrom i zborom ili nešto u toj varijanti, u punom Lisinskom. Ali velim, ljudi nemaju straha da se to neće ostvariti, samo moramo svi skupa malo pričekati dok se situacija ne stabilizira i dok ne budemo mogli održavati takve koncerte. Do onda ćemo se morati zadovoljiti s ovim malo slabijim varijantama.

Hvala ti Nikola na razgovoru! Imaš li još nešto za kraj reći, a da misliš da nismo spomenuli?

- Imam! Želim samo zahvaliti vama u organizaciji i cijeloj Rock&Off ekipi na organizaciji ove turneje, na svim nagradama, dodjelama nagrada, na svemu što radite za sve nas jer da vas nema, bilo bi totalno sve bezveze, moram priznati. I zbilja, toliko je ljudi uključeno u sve to i osjetim to kod svih svojih kolega da, jednostavno, kad imaš nekakvu takvu stvar za koju želiš i prema kojoj želiš raditi, onda imaš inspiraciju i dobar podstreh, a ovo s Rock&Off turnejom je samo još jedan plus. Tako da se nadam da će sljedeće godine netko drugi možda umjesto nas otići na turneju i doživjeti tako lijepe trenutke kao što smo ih mi doživjeli na toj turneji ove godine. Hvala puno na svemu i hvala na pozivu za ovaj intervju!

Hvala tebi na lijepim riječima, hvala ti na odazivu i vremenu. Evo, dok čekamo albume imamo priliku posjetiti još nekoliko koncerata, a tebi želim ugodno, mirno i radno ljeto.

- Hvala puno!

Autorica: Petra Miloš