Donosimo najbolje radove ovogodišnjih polaznika Male škole Rock&Off novinarstva!

Pocket palma zagrebački je synthpop trio koji dobiva mnogobrojne pohvale od naših, ali i inozemnih glazbenika. 2012. godine osnovali su ga Anja Papa i Luka Vidović, a nedavno im se pridružio i Bruno Žabek. Do 2019. godine bio je poznat kao Side Project. Iz godine u godinu, s pocket palmom nižu svakojake nagrade, a ove godine nominirani su za Elektro&Off izvođača godine. Imala sam priliku intervjuirati Anju – vokalisticu benda, s kojom sam imala jako ugodan razgovor.

Evo za početak jedno lagano pitanje za vas, kako ste? Kakav je osjećaj biti nominiran za Rock&Off nagradu i jeste li se nadali nominaciji?
Pa uvijek je jako lijepo primiti neku nominaciju ono imaš osjećaj kao da si zapravo nešto napravio, ali nekako od svih nekih nagrada koje uopće postoje u Hrvatskoj i u regiji nama je Rock&Off možda nekako najbliža. Prvi put kad smo bili na Rock&Off-u je to bila druga godina, mislim da smo prvu uspjeli preskočit', ali od te druge smo zapravo svake godine tamo i bili smo više puta nominirani, uvijek nam je zabavno doć' tamo i podružit' se s kolegama. Vibe Rock&Off-a je stvarno jako kul stvar.
Čija je ideja bila da oformite bend? Zašto ime „pocket palma“?
E sad, što se tiče Side projecta ideja je zapravo bila Lukina, ali što se tiče pocket palme bila je zajednička, više nekako moja jer sam ja prva krenula zapravo radit' taj neki retro sound, što nam nije nekako pasalo za Side project, pa smo onda nekako uspjeli to sve ukomponirat' u pocket palmu. A ime pocket palma je zapravo nastalo dosta bizarno. Jako dugo smo se mučili s imenom nismo mogli smislit' uopće. Onda je naš tadašnji i sadašnji menadžer Zvone Pušić, gledao neke naše vizuale na kojima je bila cura. Crtež je bio sa curom koja je leđima okrenuta i imala je džep na trapericama, i onda je Zvone rekao: „Pa sve vam je tu.“. Mi smo mislili da on nije normalan, kao što nam je tu, daj smisli nam ime. I onda smo skužili, palme su u pozadini, tu je džep od traperica, kao džepna palma, pocket palma zvuči kul. Tako da nekako je ostalo i sad je to pocket palma.
Što vas je inspiriralo za nastanak albuma „III“? Jeste li imali neke posebne planove za taj album?
Mi smo zapravo za taj treći album imali jako puno posebnih planova od kojih je većina pala u vodu, zbog nekih razno raznih situacija. Nismo zapravo skroz odustali od tih planova, oni su možda negdje tu i dalje za budućnost. Nekako se taj treći album samo prirodno dogodio, da smo nakon ova dva retro/synthwave albuma malo žudili za malo modernijom i čišćom produkcijom. To je zapravo Luka napravio, jer je on što se tiče produkcije puno bolji u modernoj glazbi nego ja. Tako da je ovo zapravo dosta Luka album. A što nas je inspiriralo, što se tiče tekstova najviše neke osobne situacije, a što se tiče glazbe tu nema što nas nije inspiriralo. Od r&b-ja do hip hop-a. Jako puno smo slušali Linkin Park dok smo radili ovaj album. Tako da mislim da je jako teško pričat' o inspiraciji. Doslovno sve što vidimo, čujemo bilo što da nam se dogodi na neki način utječe na nas, pa onda mi to pretočimo u nešto što zapravo pocket palma je.
Imate li neke posebne pripreme za koncerte?
Prije smo puno više imali probe nego sad, ali toliko dobro smo se uigrali da nam više probe ne igraju toliku ulogu. I tik prije koncerta nemamo više neke rituale. Zapravo najviše volimo nas troje Luka, Bruno i ja bit' sami sa sobom u backstageu. Nas troje smo najbolji prijatelji i onda je nama bit na stageu kao neka igraonica. I onda budu još drugi ljudi tamo koji uživaju u tome što radimo. Nemamo neke posebne pripreme i rituale, ali sad ćemo vidjeti što će biti s ovim koncertom za Tvornicu. Tu pokušavamo spremit' nešto malo grandioznije, ali bit će neki drugi bend koji također ima promociju u Tvornici sljedeći tjedan. Malo nam je teško fokusirat' se na jedno pa na drugo. Svašta nešto radimo od projekata. Pripreme su u tijeku svakako.
Koja vam je pjesma na nastupima najbolje oduševljavala publiku? Kako birate setlistu za koncerte i postoji li neka pjesma koju uvijek odsvirate? Je li to neka pjesma koja je vama draga?
Stvarno ima tih par pjesama koje smo do sad uvijek svirali koje zapravo nisu singlovi, a zna se često dogoditi da i nisu to pjesme koje zapravo ljudi pretjerano slušaju, nego ih mi jednostavno volimo izvodit', a to su „Staklo“ i „Ne vidim nikoga“. Makar u zadnje vrijeme smo shvatili to da se najviše događa u Srbiji gdje se ljudi stvarno oduševe na „Staklo“ i na „Ne vidim nikoga“, i na druge pjesme koje nisu singlovi. Ali, mislim da je logično da su uvijek najviše oduševljeni pjesmom „Godišnji“. I Ima „Nema nas“ je isto fan favorite.
Dosadi li vam nekada odsvirati tu pjesmu?
Ima pjesama koje nam se često ne da svirat'. To su obično pjesme koje sam ja radila. Imam tendenciju radit' spore i dugačke pjesme, tipa „Malena“ i „Nema više skrivanja“. Jako su lijepe, ali nam se to ne da svirat'. Mislim da ćemo „Malenu“ vratit' u setlistu sad za sljedeću turneju. Kad smo razgovarali kad smo radili novu setlistu za sljedeću turneju kako nam „Godišnji“ uopće nije problem svirat'. To nam je najveći hit. To sviramo na svakom koncertu. To se čuje posvuda. To je stvarno naša najveća pjesma do sad i to nam do sad nije bilo naporno. Svo troje smo bili u šoku jer nam to stvarno nije naporno. Ali da, ima tih nekih, mislim generalno nam je teže svirat' ove malo sporije pjesme. Nekako smo uvijek više za taj hype, za brže pjesme, ali mislimo da nije prošlo toliko dugo vremena da nam nešto stvarno ide na živce.
Imate li tremu kada nastupate, je li vam trema ikada uzrokovala poteškoće da nešto ne uspijete dobro izvesti?
Odsvirali smo toliko puno koncerata zadnjih par godina da to više ne postoji. Čak i prije toga trema je bila baš minimalna i dogodila bi se dvije minute prije stajanja na pozornicu. A sad nam je više naporno to čekanje između tonske. To uopće nije nervoza i trema, nego tih par sati čekanja dok ne izađeš više na pozornicu. Zapravo mi sad jedva čekamo izać' na pozornicu. Izbacili smo taj 'mindset' iz glave da čak i kad sve nije perfektno izvedeno da je to sasvim u redu. Koncerti su uživo, mi smo ljudi, a ne roboti, došli smo se svi samo zabavit'. Nikad ne fulamo toliko da se cijeli koncert uništi. Jedino kad se trema pojavi je zbog nekih tehničkih razloga kad tonci nešto zeznu. Onda je tu mala nervoza. Generalno, stvarno mi je drago zbog toga jer nam ne treba još više stresa u životu.
Jeste li ikada imali neugodne susrete s fanovima?
Zapravo nikad nije bilo nekih neugodnih situacija. Mi u javnosti volimo pričat' da imamo jako dobre fanove. Oni svi jesu baš užasno dragi, puni su ljubavi i svojih osobnih iskustava koje vežu uz pocket palmu i koje vole ispričat'. Jako nas puno podržavaju, dolaze na svaki koncert gdje god mogu. Stvarno se ne mogu sjetit' nijednog lošeg iskustva sa ljudima. Uvijek nam je drago popričat s ljudima i nakon koncerta izać' van i podružit' se s njima. Nemamo neugodnih iskustava… za sad. I nadam se da ih neće bit'.
Već dugo se bavite glazbom pa na koji način je glazba utjecala na vaš život?
Na najveći mogući, s obzirom na to da nam je glazba postala posao. Glazba je uvijek bila prisutna u našim životima od malih nogu kao i većini ljudi. Bruno je kao mali krenuo svirati gitaru, Luka i ja smo išli u glazbenu školu. Luka je svirao klavir, ja sam flautu i tu se sve krenulo kuhat' kroz tinejdžerske godine. Dečki su bili po bendovima, ja sam bila isto posvuda. Naš hobi se pretvorio u posao. To nam je promijenilo život do nekih nevjerojatnih razina, što mislim da je očito. Jer glazba je nešto što je uvijek pozadinski svima, a nama se to pretvorilo u karijeru. To nam jako puno znači i to će svaki glazbenik reć'.
Jeste li išli u glazbenu školu? Ako jeste mislite li da glazbene škole dovoljno izgrađuju mlade glazbenike ili ih „pokopaju“ jer nekada mladi izgube tu iskru da nastave sa stvaranjem glazbe? Također, ako ste išli u glazbenu školu je li se vama ikad dogodilo da izgubite tu iskru i što ste napravili da vratite želju za sviranjem, što vas je probudilo?
Ja mislim da su glazbene škole dobra stvar, ali da nisu nužna stvar, jer moj i Lukin način učenja glazbe je bio dosta na klasičan način i mislim da to sve jako ovisi do toga kakvog profesora imaš, kako ti je u glazbenoj. U jednu ruku meni ta glazbena škola je malo ubila želju za glazbom, ali vratimo se na to da sam ja tad imala 13 godina. Više mi neke druge stvari ubijaju želju, a to su ono dijelovi glazbene industrije koje zapravo nemaju veze sa kreativnim stvarima. Dogodilo mi se par puta da jesam izgubila želju za tim. Ja sam uvijek jako zahvalna zato što sam u bendu, što nisam solo artist, jer da sam solo artist bilo bi mi teško tražiti takav 'support' od nekoga, a ovako imam još dvoje ljudi uz sebe. Čak i kad izgubim tu želju i iskru imam njih da me dignu gore i tako jednostavno funkcioniramo. Za sad je sve ok. Dogodilo se par puta da smo htjeli odustat' svatko od nas, ali nikad nije bilo toliko kritično.
Što vam je zanimljivo kod glazbe i koji je najizazovniji ili najstrašniji aspekt bavljenja glazbom?
Što se tiče naše karijere mislim da su mi koncerti uvijek najzanimljiviji. Taj doticaj s publikom, uvijek sve zanimljivo stavit' na društvene mreže, na streaminge i ostalo, kako komentiraju i šalju poruke. Ali, nije to isto kad ti uživo dobiješ neki 'feedback' od publike, to je stvarno super. Iz pitanja prije kako slažemo setlistu, zna nam se dogoditi da ju složimo ali publika ne reagira dobro, onda se setlista mijenja. Najizazovnije ustvari je to što sam maloprije spomenula, birokracija i dio koji nije kreativan. Tu ima jako puno toga, ali se s vremenom navikneš na te stvari, postaneš dobar u tome. I drago mi je što sam u bendu jer te stvari lakše podnosimo nas troje, pa je na kraju dana sve ok.
Što je vaša najveća motivacija, što vas tjera da se budite svako jutro?
Bruno i Luka. Vrlo jednostavno. Jer svaki put kad ja nemam volje za nešto, oni će preuzet'. Kad Luka nema volje za nešto, Bruno i ja ćemo preuzet. Toliko jako se podržavamo, ne želim da zvuči patetično ali razlog zašto ja ustajem ujutro iz kreveta su Bruno i Luka, jer ja ne bih mogla bez njih, oni ne bi mogli bez mene i tu smo nas troje u pocket palmi, guramo jedni druge i uspijevamo nekako.
Ovo je jedno egzistencijalno pitanje, ali je li vam zadovoljavajuće biti samo umjetnik ili želite biti umjetničko djelo?
Uh, zanimljivo mi je biti samo umjetnik. Nemam potrebe za tim da budem umjetničko djelo, jer mislim da što se tiče ovoga što ja konkretno radim, ja tu nisam bitna, bitno je ono što ja napravim, meni je bar bitnije ono što ja napravim. Voljela bih nastavit' bit' umjetnik zauvijek i želim nastavit' to što radim i prezentirat' to ljudima i na neki način ih razveselit' i nadam se da će mi uspjet'.
Jeste li se nadali ovakvom uspjehu kad ste počeli snimati pjesme na hrvatskom jeziku, pogotovo zato jer nema baš puno ljudi koji slušaju ovakav tip glazbe ovdje?
Pa nismo se uopće nadali. Mi smo ostali u šoku kako je Godišnji prošao, jer pocket palma je kao projekt nastala iz zezancije. Moj i Lukin neki cilj za pocket palmu je bio da napravimo parodiju na synthpop bendove iz osamdesetih. Ne zato što želimo nekog ismijavati, jer to je nešto što mi primarno slušamo i bilo nam je smiješno jer smo mi sebi smiješni i onda nam je to bilo nekako neprirodno da to bude ozbiljan projekt, ali nažalost je to ispao ozbiljan projekt i nismo zapravo napravili nijednu smiješnu pjesmu. Stvarno nam je drago da je to došlo do ovakve razine, ali nisam bila šokirana jer je na hrvatskom jeziku, nego sam bila šokirana generalno. Jer zapravo, ja mislim da Side project nije uspio zato što je bio na engleskom jeziku. Glazbena industrija što se tiče projekata jako prezasićena i kad radiš u Hrvatskoj glazbu na engleskom, to je nešto što su ljudi već čuli jako puno puta od stranih artista. Kad radiš isto to na hrvatskom, s tim da sad ima jako puno bendova i izvođača, ali mi kad smo počinjali scena je postojala, ali ih nije bilo tako puno. Onda se lakše bilo istaknut' ako radiš nešto aktualno na hrvatskom jeziku. Zato se nama dogodio uspjeh jer smo pogodili tajming, jer smo izbacili naš prvi EP, otprilike pola godine prije nego što je The Weeknd izbacio „Blinding Lights“ i mislim da je ljudima bilo jako kul čut' nešto slično na hrvatskom jeziku. Ni u jednom trenutku nismo mislili da ćemo od toga napravit' karijeru. Čak i u početcima pocket palme prvih godinu i pol nismo imali pojma da ćemo moći biti tu gdje jesmo.
Što je Rock&Off za vas? Je li vam pomogao u karijeri, tj. da vas pogura dalje široj publici?
Rock&Off za nas je jedna odlična večer u godini za druženje s prijateljima i odlična manifestacija za proslavit' nečiju nagradu. Dobili smo mi par nagrada i s pocket palmom i s Djecom, ali mislim da se uvijek moglo vidjet da smo se mi više veselili zbog naših prijatelja. Uvijek je to zabavno za vidjet' jer su oni to stvarno zaslužili. Rock&Off nam definitivno nije odmogao. Mi kad smo dobili prvu nagradu smo već bili tu negdje. Ja sam to više primijetila s našim drugim bendom Djeca. Prošle godine smo dobili nagradu i mislim da je tu bila odlična situacija gdje smo zbog Rock&Offa mogli otići na turneju s Djecom po Hrvatskoj u neke gradove gdje inače nikad ne bi svirali. Mislim da je to za nove artiste baš dobra platforma.
Imate li neke posebne planove i želje koje želite ostvariti u 2024. godini?
Jedva čekamo da odemo na tu turneju. To je plan to nije želja, to će se dogodit'. Zapravo to je jedino što želimo. Zadnju veću turneju smo radili prije dvije godine po cijeloj regiji, a sad će bit' još veća. Jedva, jedva čekamo. Prošle godine mi nismo toliko s pocket palmom svirali. Jednostavno Luka, Bruno i ja žudimo da budemo na cesti i da sviramo te koncerte.  

Tijana Grdenić