Donosimo najbolje radove ovogodišnjih polaznika Male škole Rock&Off novinarstva!
Klinika Denisa Kataneca - Kao zao kor - „Uvijek je riječ u službi taoca“
„Tko normalan može ovo slušati?“ pitala me je cimerica kada sam pustila prvu pjesmu s novog albuma Klinike Denisa Kataneca i mislim da pogodila srž Klinike i njezinih posjetitelja. Nitko normalan ne može rezonirati s melankoličnim melodijama, distorzičnim rifovima dvije gitare i stihovima koji zvuče kao bilješke moje psihijatrice nakon još jedne depresivno-manične epizode. Niti bi to upalio dok vani sija sunce možda po prvi put posljednjih mjeseci. No, to je album na koji se nakon stotog preslušavanja naježim kao da sam opet na koncertu benda na brucošijadi FER-a 2022. kada sam ih po prvi puta čula uživo.
Bend bih žanrovski smjestila u domaći indie s progresivnim rock intrumentalima, zajedno bendovima kao što su Nemanja, Kaleido, Tidal Pull, Svemirko, Porto Morto i Lika Kolorado. But make more it noisy and morbid. Drugi album ovog zagrebačkog četveročlanog benda za kojeg je teško reći da prati ga dobar glas, koji je u travnju 2023.godine izašao u izdanju Menarta, zreliji je od prethodnika i u tekstualnom i glazbenom smislu. Kao zao kor sastoji se od jedanaest skladbi, kaotične, ali zaokružene strukture, zahvaljujući ritam sekciji koju čine Karlo Cmrk na basu i Vinko Vujec na bubnjevima te zaigranih gitara i sumornih vokala Denisa Kataneca i Branimira Norca, koji kao da se natječu za prevlast nad egzistencijalističkim stihovima punima igra riječima i zajedno s kojima nas uvlače u svoj svijet snova i noćnih mora. Album se otvara pjesmom Ušća koja mi zvuči kao nedjelja popodne kad imaš milijun i jednu stvar za obaviti i nimalo nisi spreman za novi tjedan i na kraju zaspiš na kauču s mokrom kosom. Nostalgični Srećko iz zemlje Trećeg svijeta me svojim konstantnim izmjenama ritmova, u kombinaciji sa stihovima koji govore o čovjekovom najboljem prijatelju, svaki put iznova oduševi. Konj, koji se otvara dvjema sjetnim gitarama u dijalogu, tekstualno je možda najzanimljivija stvar na album u kojoj se najbolje ističe Katanecov asocijativan pjesnički stil koji dopušta slobodnu interpretaciju svakome slušatelju. Ja ga doživljavam kao pomirenje s činjenicom da je promjena konstanta te da je od prošlih verzija sebe pobjeći nemoguće. Najenergičnija pjesma na albumu, Kao zao kor, sa sobom donosi opreznu dozu optimizma i zbog toga ju mogu zamisliti na nekom radiju (osim radio Studenta) ili u klubu u pauzi između dva indie benda. U Elliottu, koji je oda katarzičnosti koju osoba osjeća nakon sjedenje u stolici u zoni bijesa, jada i krika, Katanec otkriva i jedan od svojih utjecaja, Elliotta Smitha. Kao da nismo mogli pretpostaviti. S Džukcimaotkrivamo svu ljepotu mazohizma, sa stihovima koji zvuče kao intruzivne misli, otpjevanima glasom prepunim kajanja, čežnje i gorčine osobe koja traži razlog za nastaviti, ali ga ne pronalazi:
Ne znam, više ne vidim mjesec / Ako ti i slama htijenje / Potrudi se da jače stegne / One svoje oči pale / Ispale iz moje glave / One svoje oči pale.
Ženu je soft rock balada koja nakon prethodne stvari dolazi kao melem, pokazuje da na ljubav brijemo i mi darkeri, na svoj način:
I ako traži te stoj / Da praviš stoj / Napravi stoj / Ne guraj po svom / Ovaj put.
Vampiri je distorzično-melodična elegija stvorena za ples i divljanje s prekrasnim prijelazima i izmjenama brzog ritma i glasne dinamike s nježno otpjevanim stihovima koji su praćeni tihim gitarama. Suncokreti zvuči kao zapis misli koje osobi prolaze kroz glavu dok leži u krevetu u nesanici. Zamisli da suncokreti imaju svijest. O čemu bi razmišljali? Jebote. Nijednome cvijetu ne bih to htjela. Predzadnja stvar na albumu, Zavičaj, posvećen je nekome koga više nema i praznini koja ostaje iza njega. Album završava pesimističnim Pokušajem koji govori o onom nakon, kad ljubav ne uspije:
Kraj je u svemu / I u svemu sam kraj / U ovom pokušaju / Da vidi sebe kroz nju / I da ostvare baš sve / Al’ je sve uzalud.
Kao i svijet, album završava krikom, koji ledi krv u žilama količinom emocija koji u sebi nosi i ostavlja nas osjećajući se istovremeno emocionalno iscrpljenima, kao nakon sjedenja u zloglasnoj stolici što mijenja stalno ljude koji je pregriju, ali na dobar način.
Album Kao zao kor me je osvojio svojim duboko introspektivnim stihovima te konstantnim izmjenama melodija i ritmova koji te drže na rubu sjedala, iščekujući što slijedi. Iznimno se veselim idućim uradcima jer se bend školski svakim albumom i svakom pjesmom poboljšava i napreduje. Ovaj album je definitivni slowburn, tako da nije za svakoga. Ako i vi znate upaliti Elliotta Smitha, Radiohead, Joy Division, the Cure, Nicka Cavea, doktorica prepisuje i ovaj album, jednom dnevno, više po potrebi.
Nika Komarić
